Uvod

»Žedan kemičar ne pije H2O, već vodu.«

Sebi svojstvenim humorom Mladen Pejaković znao je navedenom rečenicom pomiriti dvije dominantne naravi svoje prirode – narav znanstvenika i narav umjetnika. Između ta dva pola kriju se njegova raznovrsna lica: teoretičar i slikar, postavljač izložbi i esejist, pedagog i keramičar, scenograf i skulptor, autor animiranog filma i pjesnik, scenarist i povijesničar umjetnosti. Rječju: homo universalis. Sebe je, međutim, radije nazivao likovnim radnikom, detektirajući crvenu nit što je povezivala raznorodne discipline kojima se bavio. Likovnost je držao strukom kojoj je zadaća biti posrednikom između čovjekovih različitih društvenih i individualnih potreba, poveznicom što spaja utilitarnu i nesvrhovitu prirodu umjetničkog djela. Ta su ga obilježja činila izdankom darovite generacije našega poraća u kojem je likovna djelatnost imala značajnu društvenu ulogu i široku primjenu (Štalter, Bourek, Lipovac, Jakić, Lončarić, Buić, Petlevski), ali i pripadnikom introvertiranog, kontemplativnog ogranka hrvatske slikarske baštine (Šulentić, Junek, Tomašević, Kovačević). Njegovo tumačenje hrvatske predromanike i antičkih starina (Broj iz svjetlosti, Starohrvatska sakralna arhitektura, Omjeri i znakovi, Dioklecijanova palača sunca) predstavlja svojevrsni epistemološki rez u pristupu i interpretaciji naše baštine, kojim se afirmiraju metode i značajke strukturalističkog instrumentarija. Teorijskim je radom u pristupu rečenim djelima, ali i suvremenim likovnim radovima (Branko Ružić, Zlatni rez, Zlatko Šulentić) prikazao – uz odnjegovan senzibilitet – uvid u znanja i vještine oblikovanja koja ga čine »metrozofom« i sljednikom teoretičara proporcija (Hambidge, Ghyka, Schwaller de Lubicz, Le Corbusier). Primijenjenim vještinama poput postavljanja niza ključnih izložbi u muzejima i galerijama, majstorski je posredovao između umjetnina i likovne publike, ostvarujući inventivna i izvorna rješenja. Konačno, svojom je pedagoškom djelatnošću na Akademiji likovnih umetnosti i Filozofskom fakultetu (Katedra za muzeologiju) obilježio niz generacija, očitujući se kao briljantan govornik i nezamjenjiv predavač.

Na ovoj internetskoj stranici Mladen Pejaković predstavljen je lepezom svojih interesa, interesa koji su prikazani autorovim djelima, njegovim tekstovima, intervjuima, ali i prikazima njegova djela iz pera drugih autora. Sadržaj stranice prvotno je publiciran kao monografsko djelo, objavljeno u izdanju Litterisa 2009. godine u Zagrebu, a ovdje je prenesen zahvaljujući ljubaznosti nakladnika Dražena Katunarića i autora većine fotografija Gorana Vranića. Formalna i sadržajna struktura stranice slijedi predložak publikacije, koju je uredila (uz niže potpisanog) Jadranka Pintarić. Ovako izloženog pregleda Pejakovićeve ostavštine ne bi bilo bez pomoći i suradnje Josipe Pejaković, Sanje Grković, Branimira Pešuta, Josipa Lukina, Zbirke Biškupić, Galerije Klovićevi dvori, Muzeja za umjetnost i obrt i drugim institucijama i privatnim zbirkama koje posjeduju Pejakovićeva djela. Predstavljanje ostavštine Mladena Pejakovića na internetu ostvareno je s namjerom da se zainteresiranoj publici omogući lakši dostup njegovu djelu no što to omogućuje tiskana publikacija, kao i da se prikaže rečeni interdisciplinarni karakter njegova djela, kojim je – tumačenjem i vlastitim činom – zadužio hrvatsku kulturu.

Jagor Bučan