Tonko Maroević

Mjerom obasjane stranice

Knjižna parcela stvaralaštva

U pedesetoj godini života, 1978., knjigom Broj iz svjetlosti, Mladen Pejaković se javlja kao pisac, kao autor u drugačijem mediju i disciplini negoli se dotad bio uglavnom realizirao i afirmirao. Nećemo kazati da je baš okrenuo sasvim novu stranicu svojega djelovanja, jer je i prije toga znao povremeno napisati pokoji prigodni članak, popratiti esejom ili prikazom pokoju blisku mu izložbu ili kolegijalnu manifestaciju likovnog izražavanja, a i nakon objavljivanja prve knjige nipošto nije odustao od slikarskih radova i primijenjenog oblikovnog posla – na što je svojom primarnom naobrazbom bio upućen i kvalificiran. Ali u preostalih četvrt stoljeća (pa sve do smrti 2005. godine) njegova je zaokupljenost pisanjem (ili, bolje rečeno: čitanjem i raščlanjivanjem spomeničke baštine u formi grafikona i deskriptivnih naputaka, konstruiranjem proporcijskih shema i diskurzivnim praćenjem tabelarnih priloga) zadobila upravo opsesivne razmjere i rezultirala malom bibliotekom raznovrsnih knjiga.

Možda je neophodno, već na ovom mjestu, pokušati reći nešto određenije o odnosu između pisanja i likovnog mišljenja. Naime, čim smo formulirali da je Pejakovića zaokupilo pisanje, imali smo potrebu – u zagradama – to dopuniti tvrdnjom kako ga je zapravo još odlučnije obuzela potreba analitičkog raščlanjivanja oblika, mjerničke (vivi)sekcije kompozicijskih načela, traženja geometrijskih premisa ili arhetipskih uzora tretiranim plastičkim objektima. Na taj smo način dodali kako je Pejaković i u knjigama prvenstveno pokazivao kompetencije »likovnjaka«, to jest sustavnog promišljanja temeljnih oblikovnih pretpostavki, empatijskog uživljavanja u problematiku slaganja elemenata ili građenja strukture.

Da ne bude zabune, Mladen Pejaković je doista bio iskonski likovni djelatnik: slikar, keramičar, scenograf, dizajner, postavljač izložbi i opremač muzeja, te stoga ne čudi da je i njegova teorijska misao najuže vezana s tematikom sklada i ravnoteže, s pitanjima dimenzija i proporcija, s odnosima linija i mrlja, sa statusom kadra i volumena itd. Ali on je istodobno imao i neospornoga literarnog senzibiliteta, odgovarajuće književno-povijesne erudicije, pa i nedvojbene pjesničke vokacije, tako da je njegovo pisanje bremenito višestrukim spoznajama, ojačano dubokim egzistencijalnim i empirijskim pokrićem.

Dovoljno bi bilo pogledati njegov esej posvećen Tinu i likovnosti. To nipošto nije puka inventura Ujevićevih osvrta na slikarske ili kiparske fenomene (premda ima i referenci na takve njegove povremene osvrte), nego dubinska analiza nekih aspekata pjesnikova djela, u kojima se manifestiraju vizualni i taktilni, atmosferski i svjetlosni doživljaji potaknuti određenim pojavama, naročito pak južnjačkim ambijentima. Mogli bismo se osvrnuti na Pejakovićevo često spominjanje nekih literarnih i poetskih predaka, posebice rado citiranog mu Valéryja. Smjeli bismo zaključiti da je Mladen bio i pravi pjesnik u prozi (a znao se oglasiti i sonetom), misleći pritom posebno na odjeljak »U pejzažu« iz njegove kumulativne knjige Ogledi o likovnom umijeću (2001).

Vrijedilo bi jednom posebno raspravljati o Pejakovićevim likovno-kritičkim prilozima, o njegovim predgovorima i zagovorima raznim prijateljima, znancima i mogućim uzorima ili omiljenim suputnicima, jer nije nipošto svejedno što je osjetio potrebu založiti se za Dulčića, Angelija Radovanija i Nenada Gattina, odnosno svjedočiti za Jakića, Labaša i Jagora Bučana. U stanovitom smislu to je njegova likovna obitelj, »izbor po srodnosti«, prepoznavanje iz radne blizine, a u takvim je povodima mogao ne samo otvoriti dušu nego i progovoriti iz srca i iz glave, izlažući također svoj intimni credo.

Međutim, sve je to samo prolegomena za Broj iz svjetlosti i čitav niz opsežnih svezaka što su za njim slijedili. Jer sve što je dotad bilo tek intuicija, pokazalo se kao dio sustavnog i strogog promišljanja, postavljeno je u okvir znanstvenog raspravljanja i geometrijsko-aritmetičkog dokazivanja. U Pejakovićevoj metodologiji spojili su se društveno-povijesni i astronomsko-zemljopisni uvidi, prostor i vrijeme uhvatili su se u definitivan zagrljaj, te materijalizirali, otjelovili u reprezentativnim, amblematičnim objektima.

Knjiga s kojom je Mladen Pejaković nastupio na polju povijesno-umjetničke analize bila je posvećena samo jednom spomeniku, glasovitoj starohrvatskoj crkvici Svetog Križa u Ninu. Odabrao je s pravom monografski pristup, usredotočio se na djelo poznato svakom proučavatelju domaćeg stvaralaštva, a koje bi zasluživalo biti i predmetom obrade europske medijevalistike. Prihvatio je Mladen neke spoznaje i interpretacije prethodećih mu znanstvenika, no dopunio ih je s toliko originalnosti i metodske inovativnosti da je njegov pristup izgledao gotovo revolucionaran. Naime, usudio se ustvrditi kako prividne grubosti i nepravilnosti u izvedbi naizgled skromne arhitekture nisu rezultat neznanja i nevještine njegovih planera i izvođača, nego su posljedica znalački provedenog nacrta, težnje da objekt posluži i kao povlašteni distributer svjetlosti, te da u određene dane (blagdanske, slavljeničke, praznične) dobije naglasak zračenja s neba na glavni oltar, mjesto bogosluženja. Drugačije kazano, prozori i ini otvori projektirani su (te izvedeni s odgovarajućim nagibima ili odmacima od pravilnosti) kako bi kapitirali svjetlost i usmjerili je točno prema željenom središtu, a čitava perforacija zidova u službi je obilježavanja protoka vremena, u funkciji kalendara koji naznačuje praznične prigode. Ta teza bitno mijenja status hrvatskih srednjovjekovnih graditelja: umjesto da ih promatramo kao nevježe i kao skromne zidare koji se samo muče s neprikladnom grubom građom, ispada da ih moramo smatrati istančanim znalcima i svjesnim programerima vrlo zahtjevnih zadataka.

Mladen Pejaković se potrudio egzemplificirati svoje hipoteze i spoznaje, te je priredio i reprezentativnu izložbu s mnoštvom nacrta i planova, grafikona i izračuna, a kao najočigledniju metodu dokazivanja iskoristio je primjerene fotografije Nenada Gattina, precizni svjetlopis koji je fiksirao tragove udruženoga djelovanja starih graditelja i kalendarsko-atmosferskih fenomena. Mnogima sve to nije bilo dovoljno, a doista nije lako razbijati predrasude ili čvrsto ukorijenjena mišljenja, no za Pejakovićevo pravo na vlastito mišljenje kao obogaćenje hermeneutičkoga repertoara založio se prof. Milan Prelog, glavni autoritet naše likove medijevalistike, a podržao ga je i Radovan Ivančević, Prelogov nasljednik na nacionalnoj katedri umjetnosti srednjega vijeka.

Osokoljen tim stručnim odazivom, no možda još više ohrabren vlastitom empirijom, Mladen Pejaković je nastavio istraživanja i na ostalim, manje poznatim i manje efektnim spomenicima starohrvatske arhitekture, naše predromanike, pa je nakon Svetog Križa u Ninu obradio desetke crkvica i čitav niz reljefa, uočavajući na njima sustavne proporcijske zakonitosti, dosljednu logiku »pravilnosti u nepravilnosti«, te na taj način afirmirajući stvaralaštvo nastalo u iznimno teškim uvjetima kao ravnopravnu dionicu europskog srednjovjekovlja. Knjiga Starohrvatska sakralna arhitektura s razlogom je prevedena na talijanski i objavljena u uglednoj ediciji specijaliziranog izdavača Jaca Book iz Milana (1982). Pod naslovom Le pietre e il sole (Kamenovi i sunce), izazvala je nemalu pozornost, koliko panoramskim pregledom u svijetu manje znanih objekata, toliko, a i više, primijenjenom metodologijom obrade i tumačenja, koja je razmatranu građu definitivno i odlučno situirala u vrhunski univerzalni kontekst arhetipova i strukturalno mišljenoga izraza.

Gotovo kao predah od opsesivnoga bavljenja davnom arhitekturom i mjernim sustavima, Mladen Pejaković je napisao i objavio dvije opsežne monografske studije posvećene Anti Jakiću i Branku Ružiću, tiskane 1988. i 1996. (a pridružit će im se i postumno tiskana monografija o Zlatku Šulentiću). Baveći se svojim suvremenicima, znancima i prijateljima, razumije se, nije trebao ni mogao koristiti istu znanstveničku aparaturu (niti se služiti instrumentima poput kompasa, gnomona, teodolita), no nije odlio a da im karakteristična djela ne premjeri ili analizira u odnosu na kanone ili medijske prototipove.

Summu medijevalističkih i, općenito, morfometrijskih spoznaja okupio je u knjizi Omjeri i znakovi, neslučajno posvećenoj rano preminulome sinu Hrvoju (pjesniku, s kojim je dijelio tekst u monografiji o Ružiću, a s kojim je imao i nemalih literarnih paralelizama). Pod podnaslovom »Geometrija svetoga«, izvršio je sustavno analitičko čitanje antologijskih uzoraka hrvatske predromaničke umjetnosti, a u ciklusu studija naslovljenom »Grad« pozabavio se najistaknutijim elementima i spomenicima dubrovačkog urbanizma. Završni esej »Mjeriti« divna je apologija posla kojim se bavio, no ne i lišena uloge ljudske skepse i spisateljskog dara koji ništa ne apsolutizira nego i nehotice relativizira bilo kakve mehaničke kriterije. Nećemo zlorabiti lirsku narav Pejakovićeva kazivanja kad uzmemo slobodu da, unatoč divljenju logici i zaokruženosti njegove metodologije, izrazimo svoje povremeno neprihvaćanje nekih odveć apodiktičkih izvoda i pretvrdih zaključaka. Primjerice, nećemo se složiti da je liniju Straduna primarno sugerirala »zraka svetog Vlaha« (koliko god precizno izračunavane njezine koordinate), nego smatramo kako je Stradun ipak pretežno determiniran položajem kanala između »Lavse« i »Dubrave«. Ali to konkretno neslaganje ne dovodi u pitanje težinu i argumentiranost provedenog postupka.

Svoju golemu specijalističku spremu, matematičko-geometrijsku naobrazbu i likovno-kreativnu motivaciju, Mladen Pejaković je uložio u knjigu Zlatni rez, u kojoj je preispitao primjenu svih poznatih proporcijskih i formatirajućih zakonitosti na slikarska i kiparska djela od arhaike do suvremenosti, ukazujući nam na često neuočene veze elemenata inače prividno »slobodnih«, neorganiziranih ili čak antiklasično komponiranih ostvarenja. Ni neposredni nagonski izrazi i »enformelne« emanacije podsvjesnih tokova uglavnom ne mogu izmaknuti kriterijima implicitnih regulativa geometrijskih odnosa.

Svoju znanstveničku strast do kraja je iscrpljivao u nastojanju da splitsku Dioklecijanovu palaču, remekdjelo antičke arhitekture, protumači u ključu svjetlosnih i kalendarskih parametara. Nedovršena studija Dioklecijanova palača sunca ipak je rezultirala impresivnom knjigom, koja riječima i slikama bitno obogaćuje našu svijest o organskoj logici graditelja i o impresivnoj cjelovitosti rezultata. Na djelu koje pripada svjetskoj umjetničkoj baštini, Mladen Pejaković je pokazao i dokazao vrijednosti svojih interpretativnih postupaka.

Recenzirajući i javno prezentirajući nekoliko ovdje navedenih izdanja, s poštovanjem i više nego uvažavanjem, pratio sam Pejakovićevu spisateljsku dionicu, o kojoj sada rado svjedočim. Znajući kako on s oduševljenjem nastavlja metodičko-pedagoške pobude svojega učitelja Ernesta Tomaševića, vidio sam kako i na taj način realizira cjelinu svoje intelektualno-intuitivne formacije. Pa ipak sam često imao i osjećaj blagoga žaljenja što veći odjek njegovih knjiga i studija baca u zasjenak Mladenovo slikarstvo i uže likovnjačko stvaralačko djelovanje i djelo. Polako se zaboravljaju njegove ine zasluge, pa i inovativna pozicija njegovih skulpturalno-svjetlosnih akumulacija (obojenih oblutaka, kombiniranih i komponiranih unutar prozirnog bloka od pleksiglasa), da ne govorimo o slikarskom opusu, koji u višedesetljetnom aktivitetu i rastu ima niz autentičnih vrhunaca.

No, sva ostvarenja stoje pred eventualnim sudom potomaka i budućnosti, a Pejakovićeva ostvarenja kristalizirana u knjigama ne samo što ne odmažu razumijevanju punine njegove uloge, nego nude i pomoć u shvaćanju njegovih slikarskih i kiparskih namjera. A prije i važnije od toga, knjige i sintagme Broj iz svjetlosti, Omjeri i znakovi, Zlatni rez, uz primjene i inačice u ostalim ukoričenjima, ponudile su nam svjež uvid u poetiku i estetiku velike likovne tradicije, omogućile nam izravniju participaciju u baštinjenom univerzumu.