Jagor Bučan

Umijeće u polju mogućeg

O pedagogiji

»Jer gurmanski je paliti na žaru!«, rečenica je koju je mladi Mladen Pejaković uputio Tinu Ujeviću, hitro mu prinijevši zapaljenu cigaretu dok je pjesnik primicao cigaretu ustima, u namjeri da preduhitri druge ruke koje su spremno prinosile žigice.

»Stanite!«, rekao je Tin, naprasno zaustavivši kurtoaznu gestu sugovornika. »Što ste to rekli?«

»Pa, htio sam reći da je bolje pripaliti cigaretu žarom nego…«

»Ne«, oštro će opet Tin. »Što ste to upravo rekli, ponovite!«

»Dakle, htio sam reći da je gurmanu prikladnije pripaliti na žaru, nego osjetiti miris fosfora…«

»Koješta! Rekli ste...« i Tin ponovi rečenicu onako kako je netom bila izgovorenom, podučivši Pejakovića da se upravo bio izrazio u formi jedanaesterca.

Tu zgodu, možda ponešto drugačije stilski intoniranih replika, Pejaković je znao pripovijedati na predavanjima koja je držao svojim studentima, govoreći o kanonskome formatu 5:6. Zgoda je dvojako poučna. S jedne strane, predstavlja svjedočenje iz prve ruke o velikome Tinu, coseuru i conoisseuru par excellance. S druge strane, svjedoči o Pejakovićevoj opsesiji koja je obilježila njegov intelektualni habitus – opsesiji mjerenjem. Pejaković je posjedovao snažno izraženu potrebu sagledavati svijet kroz prizmu ugođenih mjera i omjera koji utemeljuju i pokreću oblike i njihove odnose. Držao je da svaki izraz – da bi uopće bio izrazom – treba biti utemeljen na stanovitome podudaranju smisla i oblika koji taj smisao nosi, podudaranju koje počiva na ideji zakonomjernosti onih vještina što neku misao čine smislenom. To postupanje lege artis pronalazio je i zastupao kako u oblicima govora tako i u literarnim, likovnim i drugim oblicima umjetničkog izražavanja.

Dostajalo bi više desetaka stranica da se nabroje zgode kojima je Pejaković poantirao svoje misli. Naime, poput Ujevića, i on je bio uvijek na djelu. Usputan susret s njim za vrijeme kasnih poslijepodnevnih šetnji bio je jednako sadržajan kao što su bila i njegova predavanja. Pejakovićevo kazivanje bilo je redovito ispunjeno duhovitošću, šarmom, erudicijom, visokom misaonom kulturom. No, prije svega, nosilo je biljeg pouke. Upravo je dimenzija pouke ključna za razumijevanje pedagoške vokacije profesora. Ili radije, učitelja.

Moglo bi se kazati da se u toj pojmovnoj distinkciji krije bitna odlika Pejakovićeva pedagoškoga rada. Odnos učitelj–učenik baštini osobito iskustvo primanja znanja. Učenik dionikom znanja osobnim udjelom postaje putem spoznaje, a ne tek polugom pukog prenošenja informacija. U navedenoj zgodi, Tin je pedagoškom minijaturom uveo sugovornika u dioništvo znanja upravo putem sugovornikovog osobnog iskustva participiranja u poduci, čineći ga obilježenim, a time i podobnim dioništvu.

Pejaković je često isticao misao Paula Valérya koja bi mogla stajati namjesto njegova poetičkog motta: »Što li je tajanstvenije od jasnoće!« Njegov nastavni, jednako kao i teorijski rad, bio je primjerom jasne i transparentne metode u pristupu, i stroge discipline u mišljenju. U njegovu pristupu nije bilo ničega što bi moglo biti označeno kao skriveno ili tajnovito. No, isto tako, bilo bi teško u njegovom nastavnome curicculumu izdvojiti uvriježena strukovna uporišta, sistematizirane nastavne programe i izvedbene planove, školničke navike i suhoparnu akademsku retoriku. Kakva je, dakle, bila njegova poduka i što je sadržajem predstavljala?

Moglo bi se kazati da je Pejakovićevo nastavno djelovanje u osnovnim crtama bilo usmjereno inicijaciji slušatelja, bez obzira na nepopularan ezoterijski prizvuk toga pojma. Predavanja koja je držao na Akademiji likovnih umjetnosti (teorija prostora, osnove predočavanja prostora, osnove industrijskog oblikovanja), na Filozofskom fakultetu na Katedri za muzeologiju pri Odsjeku za informacijske znanosti (izložbe), a potom i na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu (teorija prostora), kao i mnoga javna predavanja, imala su takav inicijacijski karakter. Ne samo zbog toga što se – unatoč činjenici da su to bila ex cathedra predavanja s primjerenim brojem slušatelja – doimalo kao da se obraća pojedinačnome slušatelju. To je nerijetko i činio, izabravši osobu u publici na koju bi se potom usredotočio izloživši joj sadržaj predavanja kao da se radi o privatnoj poduci. Taj se dojam inicijacije nametao već i zbog specifične komunikacije koju je njegovao u ophođenju sa studentima. Kada bi, na primjer, student Pejakoviću postavio pitanje (najčešće u vezi s umjetnikovom osviještenošću glede oblikovnog znanja što bi ga djelo očitovalo pomoću rezultata Pejakovićeve analitičke metode), u pravilu ne bi dobio očekivani odgovor. Odgovorom u obliku pitanja poput: »Znade li puž da se spirala njegove kućice razvija logaritamskom pravilnošću?«, bio bi uveden u novi krug pouke, unutar kojega ne bi pronašao jednoznačan odgovor. Krugovi bi se koncentrično umnažali oko postavljenog pitanja, što je, u slučaju opetovanih pitanja i nanovo osujećenih odgovora, u studenta znalo izazvati frustraciju na granici bunta. Iznevjeren u prvome koraku, student bi – prihvativši udicu drugačije poduke – profitirao na »duge staze«. Smisao takve poduke bio je u tome da se slušatelja »uvuče« u problematiku izlaganja, da ga se neprimjetno inicira u stanje sudioništva, unutar kojega može postupno razvijati svoju prijemčivost usvajajući stupnjevite razine zbilje tako složenog organizma kao što je umjetničko djelo. Vještom strategijom udice i meke Pejaković je studenta znao navesti da odgovor ne traži unutar horizonta očekivanog – u pravilu već poznatog – nego da se, uhvaćen na meku vlastite znatiželje, otisne u područje nepoznatog, šireći tako ne samo opseg pozitivnog znanja što su ga studenti primali, nego i produbljujući njihove spoznajne sposobnosti.

Nije pritom bila riječ o mistifikaciji nastavnoga gradiva. To »nepoznato« nije imaginarni prostor ispunjen nadnaravnim sadržajem, iskorak s onu stranu vještina u prostor takozvane inspiracije (oduhovljenja). »Nepoznato« je naprosto sve ono što ne pripada redu prosudbenih navika, ono što pripada iskustvu otkrića, iskustvu koje je uvijek novum, i kao takvo oprečno iskustvu utemeljenom na misaonim obrascima i shemama. Takvo se iskustvo otvara prema uvidima koji ponekad, umjesto da produbljuju, izokreću postojeće predodžbe. »Nepoznato« je stanje budnoga uvida u kojemu »rizik« jest napuštanje loših navika i sigurnosti neznanja. Pejaković je u svojih studenata nastojao pobuditi otvorenost prema novome, znajući da samo na taj način naučeno neće postati još jednom postajom na liniji obrane protiv Znanja.

Sadržaju kolegija koje je držao, Pejaković je pristupao na metodičan i retorički besprijekoran način. Studenti su tijekom vježbi usvajali strogu, znanstveno utemeljenu metodu, metodu kojom je zadužio hrvatsku kulturnu baštinu baveći se predromaničkim crkvicama, njihovim omjerima i znakovima, sa šestarom, kutomjerom i busolom u ruci, provjeravajući teorijske premise eksperimentom na terenu. Opremljeni egzaktnim instrumentarijem utemeljenim na osnovama geometrije, studenti su pristupali oblikovnome sklopu umjetničkoga djela ugođenim sredstvom provjere, stječući uvid u oblikovne vještine likovnih autora, u koje kao pasivni promatrači nisu mogli biti upućeni. Posljedica takvoga pedagoškoga pristupa bilo je stečeno znanje koje je bilo moguće primijeniti na konkretan i djelotvoran način. Tako instrumentalizirane vještine bile su uporištem za razumijevanje načina na koji su oblikovana umjetnička djela kroz povijest. One su ukazivale na razlike među postupcima unutar pojedinih stilskih razdoblja, osobnih poetika, ali i na značajke koje su neovisno o tim razlikama bile srodnima, ukazujući na stanovitu antropološku konstantu u umjetničkome oblikovanju plohe odnosno volumena, neovisno o različitim prostornim i vremenskim koordinatama unutar kojih su promatrana djela nastajala. Uvidom u disciplinu oblikovanja razvijala se razina likovne pismenosti u studenata, rasle su njihove vlastite kreativne sposobnosti. Stečena vještina bila je ujedno i okvir onoga što je Pejaković smatrao prvom i osnovnom zadaćom visoke obrazovne ustanove poput likovne akademije – obrazovati likovnu publiku. Mislio je pri tome ne samo na odgoj kojim bi studenti bili osposobljeni prepoznati vrijednosti kulturne baštine, nego prije svega na odgoj likovne publike u samih autora, koji su ujedno i prvi promatrači vlastitih umjetničkih djela.

Odgoj oka, ili radije instrumenta zamjedbe, bila je važna dionica njegove poduke. Zamjedbu nije razdvajao od osjetilnog iskustva. Štoviše, smatrao je da jasnoću i preciznost uvida treba temeljiti na osjetilnom iskustvu. »Ima nešto očno u riječi točno«, bila je njegova česta poštapalica. Gledati i vidjeti različite su radnje. U redoslijedu zamjećivanja pogled prethodi mentalnom uvidu. Pejakovićeva predavanja upućivala su na to iskustvo već i didaktičkim pristupom. Teorijska izlaganja bila su često potaknuta trenutnim iskustvom zamjećivanja u predavaonici. Kao otponac sadržajnoga tijeka predavanja dostajao je banalan povod poput pogleda na stvari zatečene na stolu, npr. kutiju cigareta ili nešto tome slično što, zbog uporabne trivijalnosti, ne promatramo kao pažljivo i smisleno oblikovan (dizajniran) predmet koji u odnosima svojih oblika sadrži skladno zadan i dosljedno razrađen ustroj. Ili pak povod poput pogleda na već uobličeni »slikarski« prizor uokviren prozorskim oknom predavaonice. Opažanjem sklada u tom ready made prizoru Pejaković je upućivao na prirodu odnosa koje prepoznajemo kao skladne. Njegova interpretacija upućivala je na razumijevanje načina na koji pogled biva organiziran – navođen u sređenome sustavu nekog prizora. Zakonomjernost kadra uvjetuje ponašanje pogleda u slici. Opaženi likovi razvrstani su u slijedu sagledavanja prema svojim povlaštenim, hijerarhijskim pozicijama unutar kadra. Odnosi prostornih planova funkcije su u strukturi prikaza, strukturi zadanoj odnosom konstitutivnih stranica formata. Uočiti promatrane likove znači prepoznati njihovu drugu narav koja se krije u odnosu dijelova prikaza naspram cjeline. »Naša je vizija, kada je likovna, normirana i generirana zakonom plohe i kadra, baš kao što je misao generirana i normirana gramatički. Bez gramatike misao bi bila bez-mislena. Preko gramatike riječi u rečenici postaju subjekti i predikati, objekti i apozicije, razvrstani u upravne i zavisne strukture. Podjednako tako u plohi se formira vizija od lijevih i desnih, gornjih i donjih, od pozitivnih i negativnih, malih i velikih, svijetlih i tamnih, pokazanih i prikrivenih autonomnih cjelina – figura.« (M. Pejaković, Disciplina mašte u slikarstvu Iva Dulčića, časopis Dubrovnik, br. 1, 1995., str. 15)

Opažaj se smatrao kultiviranim činom usklađivanja opaženoga s uvjetima opažanja (usklađivanje označenoga s označiteljem), ne samo s uvjetima psihofizičke naravi, nego i s uvjetima koji tvore moguću likovnu gramatiku i sintaksu. Te jezične propozicije nisu bile predlagane kao skup pravila koja stoje ante litteram oblikovnoga čina normirajući ga dosljedno i jednoznačno kao što je to slučaj s govornim i pisanim jezikom. Ipak, Pejaković je ukazivao na svojevrsni predtekst likovnog pisma, na »posteljični sloj« djela koji uspostavlja oblikovni diskurs i pokreće izbor mogućih likovnih koraka u izgradnji djela. Geometriju je kao svojevrsni metajezik likovnog djela Pejaković pronalazio u tom specifičnome diskursu. Stoga je geometrijska analiza bila ujedno sredstvo ukazivanja na viši («niži« – posteljični) red djela, kao i sredstvo rekonstrukcije konstitutivnog sloja djela. Geometrija je predstavljala svojevrsni metacrtež koji je Pejaković tumačio kao snagu što regulira odnose unutar likovnoga polja.

Podučavao je, također, o specifičnoj naravi likovnog stvaralaštva uvjetovanog instrumentom izvođenja. Za razliku od glazbenog instrumenta, koji muziciranje regulira i usmjerava prirodom svoje ugodbe, kao što to čine i glazbeni sustavi kao unaprijed ponuđene propozicije ukupnih mogućnosti oblikovanja tonskog materijala, likovni instrumenti – tumačio je – ne posjeduju unaprijed određeni »štim« koji bi uvjetovao mogućnost izvedbe. Slikar uvijek treba iznova ugađati svoj instrument, njegove tehničke, tehnološke i oblikovne aspekte, rukovodeći se oblikovnim propozicijama koje su predložene izborom formata. Formate je tumačio kao kanonske površine osobitih struktura. Svaki kanonski format posjeduje vlastite konstruktivne osobine i time pruža osobite mogućnosti likovnim realizacijama. Svaki je format drugačija likovna ljestvica, što odnosom svojih konstitutivnih stranica formira likovne intervale pomoću kojih oblikujemo likovnu frazu. Površina formata tako biva morfogenetskim poljem unutar kojega se razvijaju likovi i uspostavljaju njihovi odnosi. Ti odnosi unutar plohe mogu biti normirani linearnim i površinskim odnosima veličina. Raspodjela oblika unutar zadanog polja razvija se prebrojivim oblikovnim načelima, kao što je to npr. planimetrijska euritmija – svojevrsno plastičko odjekivanje srodnih površinskih veličina i njihove harmonične dispozicije unutar plohe. Tako uređen sustav, utemeljen sin-taxis, za Pejakovića je predstavljao izvornu podlogu za uzdizanje likovne mašte, koju je precizno razlikovao od literarne imaginacije. Tek u suradnji s prerogativima odabranog sustava, umjetniku je moguće ostvariti svoje zamisli na legitiman način – lege artis.

Likovna je maštovitost za nj predstavljala dosljednu vještinu unutar koje slučaju nema mjesta, vještinu koja poznaje svoja sredstva i njihove mogućnosti precizno ih imenujući, i koja ta sredstva koristi u punoj mjeri s punom stvaralačkom samosviješću. Likovnu maštovitost sagledavao je kao disciplinu invencije. Invenciju nije razumijevao kao pronalaženje novoga – na što upućuje etimologija pojma – nego kao rukovođenje ograničenim sredstvima pomoću neograničenog broja odnosnih mogućnosti. Slikarstvo je matematika malih brojeva – brojanje do pet, volio je govoriti – igra jasnih i preglednih pravila s malim brojem čimbenika. Igranjem igre razvija se maštovitost igrača, raste ulog i udio hazarda, obogaćuju se i oplemenjuju igračeve sposobnosti. Maštovito oblikovano umjetničko djelo tada nije samo materijalni trag umjetnikove invencije, nego i instrument kojim se razvija imaginacija promatrača. Promatrač tako nije tek pasivan čimbenik u ekonomiji kulturne razmjene, nego djelatan subjekt u procesu stvaranja.

Ovdje treba spomenuti još jednu važnu odliku Pejakovića kao pedagoga. Pogrešno bi, naime, bilo misliti o njemu isključivo kao o teoretičaru, odnosno o predavaču teorijskih kolegija. Mnoga predavanja Pejaković je držao ne samo na tekućim izložbama u gradskim galerijama i muzejima, nego i u studentskim klasama. U prigodama čestih poziva što su mu ih upućivali pojedini studenti, Pejaković je pružao neprocjenjivu pomoć kakvu studenti često nisu imali u matičnim klasama. Kao slikar po obrazovanju, on je vladao tehničkim i tehnološkim znanjima i iskustvom koje je znao na jedinstven način prenijeti studentu. Baštinik iskustva velikoga pedagoga i likovnoga znalca kakav je bio Ernest Tomašević (kojemu je bio nesuđeni asistent na Akademiji primijenjene umjetnosti što je naprasno zatvorena 1955. godine, nakon svega šest godina postojanja), studentima slikarstva pružao je neophodna praktična znanja. Bio je ujedno i nepogrešiv dijagnostičar anomalija koje su bile česta pojava u studenskim radovima. Znao je vješto razlučiti idejni sloj djela od sloja njegova izraza, propisujući djelotvorne kure pri ispravljanju brzopletih i neuvjerljivih realizacija. Njegovi su naputci bili neophodna pedagoška pomoć u hodu kroz osjetljivo razdoblje stvaralačkog sazrijevanja. Pejaković je nudio korisne savjete i ukazivao na bitne sastavnice ne samo stručne spreme, nego i sastavnice važne za cjelovit razvoj studenata kao potencijalnih umjetnika. Upravo se sporadičnim podukama u studentskim klasama profilirala važna značajka Pejakovićeve poduke: teorijsko znanje primano na predavanjima tu se preobražavalo u praktično znanje koje su studenti postupno usvajali u rješavanju konkretnih problema. Na taj je način nadarenost studenta svjesno kultivirana i usmjeravana mjerljivim postupcima.

Nadarenost za Pejakovića nije bila biološka činjenica. Izjednačavao ju je s voljnim činom prihvaćanja pravilâ i propisâ što ih putem pripadajuće mu gramatike i sintakse nalaže vizualni jezik, odnosno likovni govor. Čin slobode djelovanja čin je izbora u polju mogućeg. Svijest o sprezi izraza i iskaza, onoga individualnog u govoru i normativnog u jeziku, za nj je bila pretpostavka stvaralačkog čina. Taj uvjet prepoznavao je u odgovoru na temeljno pitanje stvaraoca: Što činim kada nešto činim? Samosvijest studenta u postupcima realizacije smatrao je nužnim čimbenikom likovne naobrazbe. Praktični rad predstavljao je proces u kojem se predloženi naputci usvajaju kao operativne navike na koje student u jednome trenutku prestaje svjesno usmjeravati pozornost. Tu sposobnost nazivao je drugom naravi stvaraoca, baš kao što naša navika (naša »druga narav«) regulira postupcima u vožnji automobilom, bez potrebe da tijekom vožnje osvještavamo motoriku upravljanja vozilom.

Za Pejakovića talent je »sposobnost da se rodimo u izvjesnome jeziku i da ga pretvorimo u vlastito biće, u svoj osobni govor.« Ta misao, iskazana nizom pojmovnih opreka, predstavlja kvintesenciju njegova pedagoškog rada. Njezin sadržajni, ali i formalno-stilski aspekt činio je osnovicu nebrojenim varijacijama predavanjâ. Opreka između individualnog i općeg, slobodnog i obvezujućeg, nije bila značajka samo sadržajnog sloja Pejakovićevih predavanja. Forma izlaganja, retorički, pojmovni i stilistički instrumentarij također je bio organiziran prema srodnim načelima komplementarnosti i kontrasta. Egzaktni jezik geometrijske analize bio je protkan poetskim poantama; pravocrtnost izlaganja bila je narušavana skokovitošću asocijacija i analoškim digresijama. Svoja zapažanja o umjetninama izlagao je rukovodeći se poetičkim mottom parnasovaca – govoriti o ruži a da se ružu ne imenuje. Na taj je način uspijevao svjetlu razumijevanja prinijeti umna znanja i jednostavne istine, neponovljive interpretacije i lucidne konstatacije.

Njegov rijedak govornički dar bio je povodom iznimnog interesa studenata za predavanja. U čemu se sastojala privlačnost njegova izlaganja teško je precizno definirati. Možda je, na svoj osobiti način, sam Pejaković najpribližnije označio bitno obilježje svojega pristupa formi predavanja: »Predavati valja dijagonalno!« Dijagonala, kao što znamo, spaja nasuprotne kutove četvorine. Shvaćena kao sveza što spaja udaljene točke u sadržaju i u slijedu predavanja, ona premošćuje, skraćuje, obuhvaća i usredišćuje. Zasniva središnju točku pozornosti koja centripetalno obuhvaća teme i podteme, imenovano i nagoviješteno, činjenično i poetično. No dijagonala ujedno u racionalnu mjeru kvadrata unosi razmjer iracionalnog; ona pretvara, sluti, obuhvaća parabolom, dohvaća metaforom, kazuje slikom umjesto da kazivanjem oslikava. Slušatelja je Pejaković znao i smjestiti u centar i usredotočiti, ali istodobno i preusmjeriti, bez bojazni da će slijedom digresija izgubiti tematsku nit. Takvim pristupom slušateljeva se pozornost usmjeravala na spiralan način u tijeku predavanja, tijeku kojega je slijed – trajući u vremenu – neizbježno linearnoga karaktera. Osjećaj da se u svakome trenutku nalazi u središtu sadržaja izlaganja studentu je pružao povlašteni status subjekta – dionika, a ne status pasivnog, objektiviziranog pratitelja.

Sav njegov napor – koji je davao neponovljivom lakoćom – sastojao se u tome da u studenta kultivira, senzibilizira, razvije i usmjeri ono osobno i ono što posjeduje stvaralačku potencijalnost; da uvidom u mehanizme oblikovnih vještina te njihovim usvajanjem u studenta pokrene drugu, potencijalnu narav; da znanje pretvori u ne-znanje; da se stubama naučenoga student uzmogne uspeti do spoznatoga; da – naposljetku – naučeno odbaci poput Wittgensteinovih ljestava i zakorači u prostor stvaralačke slobode.

Polje mogućeg – tako je Pejaković nazivao prostor stvaralačke slobode, pozivajući se na stih antičkoga pjesnika Pindara: »Dušo moja, za beskrajnim ti ne teži, nego polje mogućeg ti iscrpi.«

»Sinoć sam«, rekao je jednom prilikom Pejaković, »bio sa svojom gospođom na jednoj sjedeljci. Bila bi to smrtno dosadna večer da se, srećom, nije pojavila mlada obitelj s malom bebom. Ugledavši spas, odmah sam se bacio na malenu i izvukao upaljač. Nekoliko puta upalio sam ga pokušavši izazvati bebinu pozornost, no ona je bila potpuno nezainteresirana. Zatim sam zastao, i potom naizmjence palio i gasio plamen: jedan – pauza; jedan, dva – pauza; jedan – pauza; jedan, dva – pauza... Ha! Vidite, malena je odmah pokrenula pozornost!«