Disciplina misli u tekstovima Mladena Pejakovića

Izbor ulomaka iz knjiga

Broj iz svjetlosti

Starohrvatska crkvica Svetog križa u Ninu

Opisati, imenovati i prepoznati element građevne cjeline još ne znači vidjeti ga u sklopu i značenju oblika. Opis riječima samo nabraja sastojne dijelove, pa se nikada sigurno ne vidi povezuje li on doista glavne motive u razlog forme. Pričanje o izgledu oznaka neke građevine i pobrojavanje zamjetljivih dijelova možda ne ulazi dovoljno duboko do onih veza koje pokazuju što djelo zapravo govori, koja je njegova misao i kakav govor prenosi.

Opisivanje pridružuje slično sličnome i obrazuje skupove, grupe i grozdove elemenata. U takvom se razvrstavanju pojavljuju sistemi u križaljkama razvrstanih svojstava. Ne bi trebalo zaboraviti da je takav sustav, po svojoj biti, posljedica mehaničkog zbroja u okomito i vodoravno iscrtanim rubrikama. Ne bi trebalo smetnuti s uma da su uopćavanja sličnih pristupa moguća samo u okvirima količine oznaka i u pretincima klasične statistike. Opis nastoji zbrojiti djelo iz neutralnih sastojaka, smisliti stil i sklopiti tip iz količine odbrojenih elemenata.

Moguć je, međutim, i drugačiji pristup djelu. Bavljenje strukturom, suprotno postupku opisivanja, pokušava otvoriti i sklopiti djelo kao smislenu cjelinu. Strukturirajuća djelatnost vrši svjesnu deformaciju djela, dajući ovoj riječi sadržaj koji ona doista ima u odnosu svoga priloga i svoje imenice. De-formiranje, uzeto i u uskom smislu matematičke topologije, otkriva i tumači veze stanovitih homolognih oblika, a te se veze ne mogu opaziti i prikazati drugačije no nizom strogo provođenih i često nadziranih preobrazbi.

Strukturiranje crtežom ili, točnije, strukturiranje crtanjem, otkriva bitne crte djela i dohvaća djelotvornu dubinu građenja. Ova unutrašnja i često skrivena dimenzija uvijek i neprestance gradi već izgrađenu zgradu, uporno traje kao unutrašnjost njenih vanjskih oblika. Kroz nju se vidi ono drugo, ono što kao da hlapi kroz pojavne oblike. Građevine prikrivaju jedan sustav koji ih čini sređenim prenosnikom informacija.

Idealna struktura otvara djelo množini značenja. Postupkom strukturiranja rastapamo djelo-znak i taložimo jedan novi simulacrum. Ovo djelo pred nama nestalo je u šutljivoj misli. Mi ga pomalo razumijevamo pripremajući mu nestanak među našim crtama-odlukama, među mjerama-smjerovima, u geometriji koja sanjari i u srcu sanjara koje kao da postaje prozirna geometrija.

Crkvice ranoga srednjeg vijeka ne smijemo promatrati samo kao prostorne strukture, kao trodimenzionalni sustav. Ne možemo ih razumjeti iz formalno prostorne logike, jer nisu oblikovane prema nekoj simetričnoj shemi oko prostornih osi, niti ih možemo shvatiti kao redukcije i nevješte prijepise pravilnijih stilskih obrazaca. Njihovi konstruktivni i oblikovni elementi nisu raspoređeni po načelima mehaničke ravnoteže.

Podjela, usmjerenja i likovne napetosti pokrenute su izvanprostornom veličinom: dimenzijom vremena. U mirni stereometrijski volumen uvedena je vremenska tema. Godišnje kretanje Sunca, taj naravni mehanizam koji usmjerava kazaljku vremena, određuje horizontalne i vertikalne rasporede prostora. Specifičnom zakonitošću svoga ritma uvjetuje ritam trodimenzionalnih odnosa.

Moguće je posve egzaktno ustvrditi oblik, mjesto i značenje motiva vremena u našim predromaničkim građevinama. Prisutnost takve dimenzije pokazuje da su njihovi graditelji poznavali zakonitost godišnje sunčeve staze. Vremenska je struktura uvjetovala orijentacije tlocrta, organizirala odnose pojedinih dijelova na promišljen način i s evidentnim razlozima. Glavne točke u godišnjem kretanju Sunca, dva solsticija i dva ekvinocija, opažamo na mjesnom horizontu pa su ove konstante bile određivane i korištene za svako građevno mjesto teorijski, grafički i jednostavnim crtanjem otklona na podnevnoj liniji.

Ovi elementi dvodimenzionalne sheme nalaze se na svakom predromaničkom crkvenom tlocrtu i određuju njegove funkcije te razvrstavaju sastavke tlocrtne cjeline u smjerove jasnih značenja. Ali dimenzije vremena nisu određene samo pravilima horizontalnih kutova, odnosima crkvene zgrade prema prividnim istočnim i zapadnim točkama.

Cjeloviti oblik crkve određen je i u vertikalnom smislu nagibima svjetlosnih zraka u toku godine. Visine, profile, položaje zidnih otvora u volumenima apsida, konhi, tambura i kupola razumijemo tek iz zakonitosti sunčevih priklona i svih onih značenja koja se dadu iz njih izvesti, a crkveni su ih graditelji ili ktitori svjesno tražili u okviru cjelokupnog nazora o životu prirode, čovjeka i boga.

Doslovni i preneseni smisao crkvene zgode, sadržaj analogije, metafora ili simbola, nije postavljen bilo kakvim izmišljanjem u maštovitoj kombinatorici. Zasniva se na pozitivnom znanju i konkretnom doživljaju.

Analiza ustvrđuje elemente nezamjenjivog sadržaja. Ništa ne smije biti strano njenoj želji da razumije bogatstvo i uključi nepravilnost, da razvrsta slučaj i da pred njim ostane koliko stroga toliko i bezazlena.

Vidjeti, pa reći što se vidjelo, nije baš jednostavan posao. Nabrajanje riječima nije puko praćenje podataka koje pogled ubire obilazeći po svijetu. Između gledanja i opaženog uvukao se već neki razmak, a ta se razdaljina još povećava opisom viđenoga pomoću riječi. Pri nabrajanju onoga što se gleda i što se doista vidjelo, ne radi se toliko o traženju analogija u dva različita sistema znakova, o prijenosu jednoga u drugo, nego o transformaciji u toku neprekidnoga preslikavanja koju poznajemo kao homeomorfizam. Mnogo je posrednika između realnosti, vizualne činjenice i njihova opisa riječima.

Opažanje i opis opaženoga odnos je dvaju zatvorenih skupova. Neiskrivljeno viđenje i točni opis viđenoga složene su djelatnosti, koje pretpostavljaju pokrivanje svojstava lika na različit, nesličan, ali potpun način. Dovođenje stvari u riječi i riječi k stvarima događa se pogledom oka, gledanjem. Ali gledati i vidjeti ono što se gleda zahtijeva istovremenu naivnost i mudrost pogleda.

Percepcija pogledom nerijetko je obojena izričitom željom da se vidi što se hoće vidjeti i pronađe ono što se traži. Kritičko gledanje, koje okom kao okom sita prosijava podatke viđenja, može biti i nekritičko, jer propušta očito na račun namjernoga.

Uočiti nepravilnost nije mnogo. No vidjeti veličinu nepravilnosti bilo bi neizmjerno više, budući da takvo promatranje svrstava nepravilnost u sistem koji zorno iznosi razliku pokazujući njenu veličinu i pravilnost pojavljivanja nepravilnosti.

Na poravnatu zemljištu osovljen je zid i križ protiv nereda u vremenu.

Sve je ovdje usredotočeno na svjetlost. Brid je doslovce instrument kozmosa: prelama godišnja doba, raspoređuje slap vremena. On je zaštita, postojanost, zaustava zbrke.

Crkva preobražava intimne želje redukcijom na temeljni red, a oblici su samo znakovi o redovitosti okolnih zbivanja. Sprava mjerstva postaje svjetlomjer. Blistava materija svjetlosti primiče zid svojoj vlasti i kao da prodire kroz čula do uma, iz osjeta u misao. Upravo tom sposobnošću konceptualnoga svladavanja i prihvaćanja opaženih konstanti stvaramo biografiju, to jest ispunjavamo svijet ljudskim sadržajem.

Eksteriorizacijom iskustva o pomicanju svjetlosne kazaljke stvorili smo objektivan crtež i preobrazili u volumen raznovrsne sate. Zar to nije svjedočanstvo o jednom otvorenom znanju? Ali mi raspravljamo o graditeljskom činu kao o ljudskom činu u najdubljem smislu riječi, jer ovo ljudsko gradi iz osjećaja, promatranja, pažnje, ljubavi, mudrosti i znanja, iz oduševljenja, straha i iz pripremljene želje prema redu.

Formalni sklad i neutralna simetrija podvrgavaju se ritmu sunčane staze i oživljuju u dobro uređenoj namjeri. Strane svijeta postaju strane našeg ljudskog svijeta, a mjesto našeg boravka pretvara se u dinamično prebivalište pokrenuto svjetlošću.

Prozor i stuba, apsida i kupola tek su imena konvencionalnih oblika, jer je njihov pravi oblik nacrtan tragom sunčanog hoda oko svoje kuće. Crkvica je čvrsto utemeljena baš po tome što se drži sunčane zrake.

Realistični i suviše pozitivistički nastrojeni duhovi mogu odbiti takvo predočivanje naravi ovoga zdanja i nazvati ga pretjeranim. Ali s nešto imaginacije, koja se uzdiže iz jedne gotovo pretjerane točnosti, može se stići do razumijevanja predloženog uvida. Jer ova je školjka (konha) doista nastanjena vremenom. I kao što u nekoj drugoj školjci šumi imaginarno more, u toj crkvici obitava vrijeme, nastanjuje se zora i kasni purpurni sat. Između dobroga jutra i lake noći tu su raspoređeni raznoliki sati, dulji i kraći, ugrijani i hladni, kao čisti fenomen preobrazbe svjetlosti u vrijeme.

Ali bez bistre i jasne strukture u imaginaciji nema strukture na čistini gradilišta. Građenje nije akt intuicije. Učinjeno je mnoštvo misaonih koračaja od raskršća do središta. Ovo zidanje na geografskoj i geometrijskoj osi znači stoga prag našega vremena. Otvara određenu budućnost.

Tloris i osovljeni volumen govore da se ovdje mislilo na uređenje neba. Prikloni su vezani u čvrste položaje i tako su osigurali duboku vezu prolaženja i stalnosti, tijeka vremena i sigurnih povrataka.

Linearno, nepovratno, prolazno vrijeme svedeno je u cikličke odsjeke. Raspoređeno je u mjerljiv krug godine, pa je na taj način uzdignuto u vrijeme liturgijsko kao smisaon obrazac kristološkog mita koji se ponavlja. Eshatologijsko vrijeme uvodi slučajnu vremensku egzistenciju u vrijeme puta spasa.

Promatrajući njegovan, promišljen i likovno živ tlocrt i volumen crkvice Sv. Križa, reći ćemo da posjeduje realnost više razine, budući da po nalogu bogatijeg sadržaja premašuje puki geometrijski uzor i mehaničku ravnotežu. Taj je objekt foto-sinteza. Njegova skošenja i nepravilnosti znak su osjetljivosti i znanja. U činu građenja spajaju graditelja i svijet.

Bog je graditelj svijeta. U njegovu djelu, kao u djelu vrsna arhitekta, sve je po namisli broja, reda i odnosa. Svemir je svojim proporcijama izraz sklada univerzalnog bića. Izvori božanske inteligencije natapaju poredak stvari. U kozmičkoj građevini svijetli misao njena tvorca. Bića su prožeta njegovim oblikom. Prostor i vrijeme predstavljaju neizbrojiv broj likova u kojima živi pralik, prvi, sveti i nepromjenjivi broj. Sastav broja posvećuje odnose svih stvari. On je njihov pravi, iako skriveni smisao. Ovim mišljenjem postignuta je potpuna prožetost vjerske i svjetovne sfere. Naivnost i ozbiljnost poistovjećuju Stvaratelja i njegova stvorenja. Svako je biće njegovo slovo, svaki predmet njegov znak. Ovaj cvijet, ptica i lav; taj paun, kalež i voće pored njih; janje, krug i križ; ime, broj i boja zvijezda; taj nagib glave, sjena preko staze i naš cilj s mjestom naše smrti – sve to je On, Logos i Broj.

Pa kako, dakle, stan Boga i njegov žrtvenik na zemlji mogu biti od kamena, žbuke, opeke i drva? Njegova kuća mora nekako biti izdvojena među kućama ljudi. Ona je idealno mjesto, red stvoren po nalogu broja. Crkvica i katedrala vizualizacije su strukture vrhovnog bića. On im je, de facto, autor. Arhitekti i zidari tek su izvođači. Nije li to pravi razlog što srednjovjekovni majstor ne potpisuje svoje djelo? Jer, arhitekti su raspoređivali temelje crkava, a zidari zidali njihovo ziđe, no oni nisu, po sudu vremena, bili smatrani njihovim tvorcima. Stvaranje je duhovni čin. Zamisao nacrta spada u duhovno i duhovnjačko. Autorstvo je u promisli, imaginaciji i broju. Ono je znanje i značenje, inteligibilna ljepota i moralna odgovornost. Nije li ikonoklazam samo jedan autorski spor? Rješava ga Drugi sabor u Niceji 787. godine jasnim razdvajanjem uloge zamisli od udjela mehanike u djelu. Odrješito se razdjeljuje začinjavac od izvođača. Ingenium i traditio pripisani su duhovnom činu autora, crkvenoj osobi i crkvi samoj, dok artefex samo izvodi zamisao u okviru tehnike i rukotvorne vještine. Ars mechanica i artifex, izvođenje i izvođač, slijede autorsku zamisao, ali nisu stvaraoci, jer od njih ne potječe zamisao i smisao namijenjena djela.

Hram nije rukotvorina.

Kompoziciju djela nalazimo u geometrijskim svojstvima projektnog polja. Struktura kvadrata omogućuje dijeljenje dužine, ploha i volumena, po načelima geometrijske, aritmetičke i harmonijske analogije. Uz pomoć samoga šestara i ravnala proporcioniramo dijelove, omjere dijelova i raspored u cjelini. Geometrijskom metodom također izvodimo modul, stalnu mjernu jedinicu, koja se cijeli broj puta nalazi u kompoziciji i odabranim elementima kao sumjerljivim dužinama.

Unutar takva pristupa i promatranja neke građevine, izmjera suvremenim metarskim sistemom, decimalnim metrom i podjela, vrlo je neprikladna. Ova je činjenica odavno poznata, ali je slabo uvažavana. Ipak su mnogi autori ispitivali antičku u srednjovjekovnu arhitekturu prema mjerama iz vremena u kojem su pojedini objekti sagrađeni. Vodila ih je jasna spoznaja da na drugi način ne mogu ući u sustav građevine. Jedino nas autentično mjerilo, ako ga uspijemo odgonetati, vodi prema shvaćanju oblika i njihovim međusobnim odnosima. U njima leži značenje koje tražimo, budući da proporcije nisu dio izdvojenog estetskog područja, nego značenja u sustavu ideja, u naravi svijeta i njihove metafore – ljudskoga djela.

Starohrvatska sakralna arhitektura

Govor gradnje

Kuća nije puki zaklon tijelu, stan i mirno prebivalište. Čak i ona iz najdaljih, najstarijih ili, kako običavamo reći, najtamnijih čovjekovih vremena čuva neko svjetlo. Probuđena svijest razapinje kupolu svojih predodžaba pod stvarnim svodovima spilje. Kuća nije samo štit golu tijelu u hladnoj sudbini, streha iznad tjemena pod nesklonim nebom; nije samo suh temelj u moru blata. Kuća je uvijek naprava iznad ognjišta i svete vatre koja okuplja život. Bez obzira na to je li kuća stan boga, dvor s dvoranama na brijegu vlasti, pohranilište zakona ili plijena, anonimna ali živa stanica u organizmu grada ili jedva sklopljen prostor među dlanovima siromaštva, kuća je uvijek neka bitna poruka života.

Čovjekovo građenje jest govor. Kuća i crkva izjavljuju značenje u nekom znaku. Svijest u vijesti: poruku.

Građevina je osvojeno mjesto: osmišljava središte neke okoline. Gradnju okružuje obzor. Zgrada prepoznaje kružnicu, te se čini da se oko njene osi odvija kruženje nebeske kupole, danju sa suncima, noću vrtnjom zvijezda. Stalni stan postaje sat koji kuca mladost i starost svojih stanara. Bilježi maleno i veliko vrijeme: od zore do mraka, od kolijevke do groba. Kuća broji svjetlo i tamu rastavljajući vrijeme na doba za rad i počinak. Kuća ritmizira vodoravno, okomito i koso trajanje. Kuća promatra zbivanja i preobražava njihov kozmološki sustav u vlastiti, tjelesni, zemljani, drveni, kameni, geometrijski sklop.

Gradnju, dakle, okružuje svijet stalnosti i primjene. Kuća je izraz najsnažnijega stvaranja. Graditelj utemeljuje bit mjesta jedinstvom prostora i vremena. Čovjekova je gradnja neki nacrt svijeta. Ona određuje zakone zbilje prema zahtjevima svojih potreba. Ljudski dom i hramovi bogova prepoznaju u svijetu i svemiru krug, kvadrat i trokut; povlače ravnu crtu građevne osi; udaraju temelj na srcu svijeta; osovljuju zid po nalogu viska i gravitacije; buše okno za svjetlo i za godine Svjetlost; probijaju dveri za odlazak i povratak. Ako smo već pri vratima, sjetimo se da su sagrađena za pouzdan boravak i spokojnu noć. Kroz njih prolazi cjelovit čovjek: širok, visok, dubok. Druga su vremena i drugi prostori ispred i iza pragova. Vrata su mjesto vraćanja iz bijela svijeta. Na njima je slava i tuga rastanka. Kaže se: Kucajte i otvorit će vam se! I s razlogom se nadamo pri udaranju zvekirom. Nema praznih, nenastanjenih kuća. U njima je vazda njihov najtiši stanar: Graditelj.

Stvor i otvor, stvoriti i otvoriti, vrata i vratiti se. Vrata otvaraju i zatvaraju veliki smisao vječitog vraćanja.

Kuća i hram su pojmovi izrazito etičkoga sadržaja. Oni ne smiju ili bar ne žele prevariti: nastoje biti izvedeni prema jasnom zakonu, u strahu i ljubavi.

Da bi se živjelo potrebna je određena kuća-kutija. Civilizacija i kultura postoje isključivo u kutiji i među pačetvorinama njezinih ploha. Obuhvaćeni smo načelom kvadra. Baš je suvremeno doba uzdiglo smisao ortogonalne i kubične kompozicije do stupnja najveće jasnoće. Sva je okolina ispresijecana u okomitom i horizontalnom smislu. Pa i naša unutrašnjost isto tako. Prošlost, sadašnjost i budućnost samo su paketi pravokutnih rasporeda.

Euklid je, davno, proučio umnu snagu kao pravokutnu silu u širinu i duljinu. Opisao odnose crtom, plohom i u kockama. Relacije subjekta i predikata u rečenicama geometrične su poput prostora, a prosudba je ustaljeno prekrivanje nekih kvadrata ili prožimanje stanovitih kocaka. Pa i svoje misli mislimo u rasporedu pravokutnih članaka. Zgrada znanosti je, slijedom naravi mišljenja, sagrađena od zaključaka kao od opeka.

Kvadratična bijaše nastamba od blata ili granita, naslagana potom u visinu piramide. Pačetvorina bijaše grob na pragu povijesti, sarkofag biskupa ili svjetovnog dostojanstvenika. Kutija je moćnik s pepelom sveca. Urne od kamena ili stakla samo su kutijast pokrov prolaznosti s divnim imenom neke Luciliae Tertiae, nježan stan u terra rossi. Kubičan je format naših suza i naših sjećanja u beskrajnim bedemima kutija po grobljima.

Kutije su rukotvorine i umotvorine.

I novi Jeruzalem će, kako vidi poneseni Ivan Evanđelist, biti izbrušena kocka na visoku brdu. Tako je zapisano u Otkrivenju. Bit će kristal na srcu uzdignute čežnje. No, i prošli su Jeruzalemi za nas tek šapat u kutiji muzejske vitrine. Šapat grčki vrlo je skladan, veličanstven onaj rimski. Tako stanuje povijest.

Divimo se stanu školjke. Ali za ovaj dom nećemo reći da je kutija. Nedohvatna je pred našim udivljenjem ove gradnje. Da bismo je upoznali moramo odvojiti kućicu od puža. Istjerati stanara. Moramo odijeliti život od geometrije. Zbog rastumačenja ove gradnje uvodimo mrežu rasporeda: ordinaru i apscisu, tabelu i pravokutni raspored. Spoznajom uglavljujemo geometriju sile: točku koja je gore, onu dolje, lijevu i desnu od naše pretpostavke.

Dabrova radnja pokraj slapa nije kutija kao što to nije brlog jazavca, log puha ili poljskog miša. Njihove su gradnje, doduše, otisci stanara, izvorna prostorna paslika psihofizičkog profila prirodnih građevinara. Kutiju gradi samo čovjek. U trenutku kada duša rodi geometriju a geometrija dušu – to se zbiva pomoćnim znakom točke, pravca i trokuta – pojavljuje se kuća-kutija.

Gradnja je bitno geometrična i ovisna o razdiobi Zemlje na četiri strane svijeta. Izumom geometrije svemir postaje kuća s četiri stupa i s vratima na istok. Obilazi je sunce, mjesec i vjetrovi upregnuti u točne smjerove, nacrtani kutomjerom i zaključani u ružu.

U četvrtastoj kući, da se prisjetimo, stvoren je Adam, kućevlasnik. Tvorac ga je napravio od zemlje sakupljene na četiri strane svijeta pa je svoje djelo krstio ADAM prema početnim slovima strana gdje je pokupio zemlju: Anatole, Dusis, Arctos, Mezenobis. Oblikovanom blatu dodao je dušu, koja je utjelovljenjem vezana o iskon četiriju smjerova. Stoga je – u svojoj glini – duša u čovjeka mlaka i vlažna kada navali jugo. Kao što je za sjeverca čvrsta i svježa, orna za svijetli osjećaj i svijetlu misao.

Osvrne li se četverougaoni čovjek na četiri strane svoga i okolnoga svijeta opaža same kutije, kvarate i pačetvorine. Sve je u tabeli raznovrsnih mjerila.

Naš dim i naša vatra u kutiji su. Naše šibice, naše cigarete. Naše su riječi u kutiji rječnika kao složene ljuske stvari. To su čudesa u kristalnom stanju. Rječnik je najmudrija čovjekova gradnja i najveličanstvenije gradilište. Slavno mjesto, neiscrpni rudnik i tužno groblje odbačenih značenja. U njemu je sigurno pravilo i točni zakon tisuća gradnji slobodnih i raznolikih oblika koji vode misao i čovjeka u pravcu perspektiva, kraju, u daleke točke.

Kutije su znakovi ljudskog postojanja. Gradovi, kuće, crkvice i groblja. Slučaj oklesan u trajanje. Kao kamenu kutiju uz more susrećemo grob Ilira. Šest kamenih ploča i kostur zgrčen kao u utrobi majke. Ali knez traje u sarkofagu. Domus aeterna. Sarkofag je kameni dvorac s pročeljem, krovom, olukom, s ukrasima i naslovom stanara. Vjernik je ispod stećka, pod kubusom kuće u bijelom selu nekropole.

Povijest množi i raspoređuje svoje kvadre. Hara i razara. Ratovi raščetveruju ljude i njihove pravokutnike. Razvaljene kutije, kutije od blata, šibe, opeke, kamena, betona, željeza i stakla, sjećaju nas nekog kratkog ljudskog uzdaha pod stopom vremena.

Obilazimo kuće-kutije, preostale, sačuvane, ruševne. Najtiši dah u tami prošlosti već je ljudska riječ i mi pokušavamo čuti poruku. Ako su govor i jezici skupovi pravila koji zvukove slažu u znak, pravila koja konstruiraju značenje, što li je preče i ljudskije od istraživanja one konstrukcije koja se kroz vremena gradi u gradnji građevina?

Omjeri i znakovi

Kao što se pisci rađaju u književnosti, tako se graditelji, skulptori, slikari i crtači kao autori formiraju u određenim shemama likovne vještine svoga trenutka. Naputci i propisi, pravila i norme, shemata, nipošto nisu okovi njihovu osobnome izrazu. Inspiracija, ta riječ izumljena u reformaciji, u davnija vremena nije bila osnovni pokretač likovnoga oblikovanja. Sheme su bile izvor invencije i kombinatorike što upošljavaju najraznolikije psihofiziološke moći; podloge individualnog duhovnoga rasta i uporišta za razvoj vrlina u umijećima. Vještina i umijeće oblast je s jedne strane ograničena shemama i konstrukcijskim mogućnostima, a s druge opet otvorena invencijama koje ih primjenjuju na osebujan, životvoran način. Konvencije u stilovima i stilovi konvencija traju upravo preko sloboda kojima autor oslobađa energiju iz jezgri shema, u naporu ostvarenom kao bljesak, pod pritiskom i u višoj temperaturi časovitog domišljaja. Radnje sastavljene zaposlenošću svih autorovih moći, ove aktivnosti još i pojačane tvrdim otporima što ih donose vanjski faktori oblikovanja, suvremenija je terminologija jednostavno, bez dubljeg promišljanja, okrstila riječju nadahnuće.

Analizi, koja je redovito kritika sredstava, zadatak je razotkriti koja su, gdje su i u kojim odnosima upotrijebljena sredstva za dosezanje pojedinog cilja. Pitamo li se o odnosima, pitamo se o strukturi, to jest o položaju i prepletu faktora, jer nas zanima njihov omjer u odnosu s cjelinom. Moglo bi se reći: djelo regulirano mrežom strukture uspostavljanja stanja u našem organizmu, stvarajući šarenu dugu emocija na mjestu gdje su tijelo, duh i duša na nerazdvojnoj tromeđi.

Govor umjetničkoga djela nezamjenjiv je. Kad bi se sadržaj toga govora dopustio izraziti na drugi način, egzistencija umjetnine bila bi besmislena. Baudelaire je smatrao da bi istinu umjetnine moglo izraziti samo djelo jedne druge umjetnosti, kao stanovita preobrazba slike u glazbu, glazbe u pjesmu ili pjesme u ne znam koji plastički oblik, toliko istinitiji koliko bi bio različitiji od jela koje mu je povod.

Ima li, dakle, smisla raspravljati o umjetninama. Ima, kad je to pokušaj da se razumijevanjem proširi prvotni doživljaj i prikaže koji sustav partiture usmjerava pokrete slušača. Razumijevanje, iako se često misli protivno, ne gasi žar izvornoga dodira s djelom, nego mu zadatak sliči, slikovito govoreći, povećalu urara koji osjetljivim prstima nauljuje jedan fino ustrojeni mehanizam. Analize demonstriraju na kojim se mjestima i kojim sredstvima neke poteškoće preobražavaju u estetički beskraj.

Arhitektura je organizam u prostoru. Više nego skulptura, čiji volumeni i forme zahtijevaju gotovo specijalnu rasvjetu mirnog ugođenog svjetla, arhitekturalni volumeni i prostori pokazuju se u različitim rasvjetama kao središtu svoga postojanja. Oni su smješteni u svjetla od godine dana, pod visoka sunca ljeta i pod niska sunca zime. Građevine su u rasvjetama praskozorja kad svitanje polaže zlato na hladno platno zida ili se pojavljuje neki ozaren detalj na obliku još okruženom sivim tonovima zaostalim iz noći. Što znači to obasjano mjesto, ako uopće nešto znači? Tko zna nije li probuđeni oblik kakav znak, singla ili plastička napomena koja nas želi povezati sa smislom oblika u tom času?

Načelo formata okuplja pojedinačno u pregledne skupove, organizira središta i kontrapunktne točke, pozicije u relacijama napetosti podvrgnute geometrijskim odnosima vidljivo diferenciranim u jasnoći strukture likovnog polja. Svako sređivanje plastičke misli u početku stvaralačkog postupka, svjesno ili nesvjesno, započinje izborom reda. Vitruvije ga logično stavlja na početno mjesto među faktorima procesa oblikovanja. Za red se, u smislu praktičnog zahvata, određujemo izborom formata.

Format je polje unutar kojeg će se odigrati sve funkcije. On je igralište za njihova spajanja i sukobe, za njihov raspored i dinamiku, za ritam i njihovu hijerarhiju. Ali najvažnija je uloga formata: omogućiti da funkcije postanu vidljive. Format, naime, prema vlastitim silnicama rangira uvedene snage i čini ih likovnim elementima. On je polje u kojem opažamo forme kao forme zbog jasno definiranih razlika. Proporcija je snaga koja nadzire tu igru u diferenciranju plohe iz načela izabranog formata. Proporciju smo stvarno izabrali kad smo se odlučili za format, to jest odnos njezinih konstruktivnih stranica. Koliko god se naglašavala uloga proporcija u formiranju svake plastičke misli, mora se opaziti da ona nije toliko u tome što omogućuje usklađivanje upotrijebljenih elemenata koliko u tome da vidljivo učini vidljivim. Proporcija nameće oku, i ne samo njemu, režim odabira stalnih veličina kao mjerilo ponašanja u djelu.

Format omogućuje da se naše nestalne misli, naša čuvstva, naša svijest i podsvijest, zajedno s mnogostrukim potrebama i zahtijevanjima realnoga života, nađu u istom polju i da budu prelomljeni kao oblici, povezani istim načelom. Format je morfogenetsko polje mnogih funkcija. On generira i preobražava snage u oblike i raspoređuje ih kao što magnet svoje silnice uvodi u željeznu pilovinu. Jer su u njemu mnoge prikrivene, a kako se ljudima u davnini činilo, i tajanstvene snage, magične unutarnje moći koje i naše unutarnje potencijale i nevidljive pokrete, želje, namjere i slutnje izvode na svjetlo dana i pretvaraju u odnose, to jest u vidljive razlike. Ovdje spomenuta riječ prijelom, preuzeta iz rječnika tiskarskog obrta, pokazuje da se isti format prelama u drukčije a slične formate, slične po odnosu konstitutivnih elemenata, no različite po veličini i položaju. Prijelomom neki format postaje manji i još manji, no u stalnom omjeru, a mijenja mu se i položaj, jer ploha postaje anvers ili revers, stranica i list, nešto lijevo i nešto desno, te se ovaj proces uraznoličavanja s pomoću istog prenosi i na sve ono što je kao forma sadržaja stavljeno na plohu: tekst, margina i raspored svih mogućih sastojaka knjige. Kompozicija je upravo to sustavljanje elemenata po izabranom načelu. Stoga i perimetar formata, bio on planimetrijski ili stereometrijski, daje podlogu komponiraju, a kod analize arhitekturalne strukture prvi je čin prepoznavanje načela reda i faktora što su s njim u vezi.

Uz operativnu, generativnu i normativnu funkciju, formati u razna vremena i u raznim stilskim razdobljima umjetnosti posjeduju i simbolična značenja. Sistematizacije formata i stilova lako bi pokazale kako su jedni formati povlašteni u jedno a drugi u drugo doba, te kao retorička pravila omogućuju posve drukčije stileme. Stoga je ovaj prvih zahvat analize u načelo formata osobito važan. On, naime, bez predumišljaja podastire podatke o načinu sastava djela i to ne samo na geometrijsko-proporcijskoj, nego i na drugim razinama. Iz velikog broja slučajeva, sa sigurnošću koju nudi statistički prag, dopušta nam se zaključak o tome koje formate, proporcije i postupke preferira ovo ili ono vrijeme, neki grad ili regija, pa i određeni autori. Budući da je izbor kompozicijskog načela protegnut kroz sve slojeve djela i povezan sa značenjem, dali bi se doslutiti razlozi zbog kojih su izabrani pojedini postupci komponiranja.

Zlatni rez

Što je drugo djelo nego instrument koji umnaža mnogobrojna odsjajivanja?! Slika uzima iz okoline. Ali ona se trudi uzeti iz okoline što manje, da bi je što hitrije zaboravila, preobrazila i prelomila njenu mjeru u svoj omjer; da bi približila razlike u podudaranja i presložila nered u red, te na kraju, po ne znam kojem zakonu matrice, u ostvarenom redu pripremila prostor maksimalnoj, vidljivoj razlici. U lukavstvu toga nereda krije se nepredvidiv ritam i ono posebno i nesvodivo – čudo pojedinačnoga, i neponovljivo izuzetnoga. Tu se krije novost koju opažamo kao neprolazno obasjanje trenutka, obasjanje koje obično nazivamo slikom.

Bez novosti nema slike, sonata niti sonate. Kada je djelo umjetnost, ono je novo. Djelo je uvijek prvi puta, no nije takvo po svaku cijenu. O neponovljivom se ne može ništa reći. Neponovljivost mu je neiskaziva i rasuta je u svom totalnom intenzitetu kao ono što nas čini nijemima pred umjetninom.

Pitamo se: kako premostiti bezdan između nesvodive ljepote i naravi našega govora? Pojednostavljeno, ovo pitanje glasi: što se o likovnom djelu doista može pouzdano reći, kako je o njemu moguć razgovor?

Odnos između reda i slučaja duboki je temelj umjetničkog djela.

Tri su sloja u igri između smisla i sklada: pripadanje vrsti, samosvojonost djela te klasična ideja ravnoteže. Bez spomenutih sastavnica nijedno djelo ne bi bilo objektivirano.

Struktura koju sastavljaju individualna oslobođenost, žanrovsko utemeljenje i načelo rasporeda čini logičku strogost ili dosljedno podvrgavanje po kojemu »umjetnička djela postaju po sebi objektivno određena.«

Osobita je vrsta dosljednosti u prostoru likovnoga djela. Likovna konzekventnost, naglasimo to odmah, na prvomu mjestu proizlazi iz formata koji povezuje i preoblikuje, izabire i pronalazi oblik, odnose i smisao. Forma je samo trag dosljednosti traganja, a sklad i ponuđeni smisao zbrojeni su pod crtom toga usklađivanja. Djelo je poslušnost koju inteligencija metode dovodi iz nejasne želje u svojevrsni zaključak.

Forma je razvoj stanovitoga čuđenja. Ali put oduševljenja i stvaralačke, dakle metodičke nedoumice, prolazi kroz energiju sintakse. Slikanje i crtanje, modeliranje i klesanje kao i svako drugo formiranje općenito su razmještanja, to jest traženja prikladnoga mjesta i boljih odnosa smjerajući prema iskazu smisla. Ono što jednostavno nazivamo likovnim stvaranjem, našom praksom, nije drugo nego put prema definiciji, koja je, etimološki, kraj i zaključak, neka oštrina slike. U slici su forme objektivirane padom u određena ležišta.

Sav je prostor u umjetnosti stvoren. Svijet je, dakle, suspendiran, jer ga ukidaju svojevoljni, slobodni i nužni postulati forme načelno zadani posteljičnim slojem likovnoga djela: njegovim formatom.

… format je uvijek formativan. Format je morfo-genetsko polje. U njega su vlastiti zakoni. Zadan je vlastitim sklopom, okružen je i okružujući. To je norma koja oblikuje odnosima horizontale i vertikale. U njemu su povlaštene i podređene točke. Jaka, slaba i neutralna mjesta; smjerovi u obrascima putovanja energije. To je abacus koji množi i dijeli u ritmu omjera, određuje i sređuje. Format posreduje među oblicima koji pristižu; formira, predviđa i prirodni oblik pretvara u artificijelni znak.

… svijetu besmisla jedini smisao može biti onaj pridodan iz čovjeka, smisao proizveden, dakle artificijelan. Bez toga jedinstva, bez čovjeka dodanog prirodi, bez likovnjaka koji svijet vidi i sagleda svojstvima svojih formata, bez ideje reda koja ja izabrana u zadanoj mjeri polja, sve bi naše tvorbe bile užas ranjenoga oka, zamor opsjednutoga duha i tek tama prožeta nerazumnim šumovima.

Likovno je djelo događaj iscrtan u polju. Što je iscrtano u plohi ili prostoru – to je znak, partitura smisla; ono sačuvano i što pokreće individualne duhovne formacije.

Značenje i razvoj značenja u vremenu ritma rođeni su i očuvani, potaknuti i provedeni iz svojstava formata.

Svijet osmišljen izrazom, a bolje bi bilo reći: trag zaostao od divljenja, taj nas stvaralački čin, postojani su u vlastitom poretku, na ideji sređenoga sklopa.

Likovnost se formira u formatu. Potrebno je i moguće razvrstati formate i naći u njima pravilo prema kojem se stvara djelo. Ovakav pristup posreduje uvid u djelo kao komunikacijsku napravu, omogućuje uvid u stroj koji provocira i ritmizira doživljaj.

Likovni se crtež u formatu oblikuje u skladu s optičkom, neurološkom i psihičkom strukturom vizualnoga zora, u skladu s našom sposobnošću da u određenim razlikovnim jedinicama organiziramo pažnju, oblik i smisao. Uvjet je svakog likovnog oblika ploha, format ili kadar u koji je ucrtan crtež.

Pojam crteža, s obzirom na kompoziciju, uzimam ovdje u najširem njegovom značenju: crtež je raspored u formatu.

Kažemo li da je »crtež raspored u formatu« otklonili smo iz znaka, doduše prešutnim dogovorom, element označenoga, pa se bavimo crtežom kojemu je označitelj dovoljan sadržaj prikaza. To je često primjereno u modernoj umjetnosti, koja bez obzira na škole i slikarske programe uzima upravo sredstvo za pretežit sadržaj svog djelovanja.

Ovakvo poimanje crteža omogućuje nam nadalje da u prikazivalačkim umjetnostima istražujemo dublji, konstruktivni i uvijek temeljni sloj vizije.

Crtež u polju kadra oslobađa sile toga kadra i slavi okolni svijet.

Kompozicija likovnog djela održava budnim osjećaj formata. Ona zna kako sama nije dovoljna za likovnu tvorbu, ali je svjesna da stvarnost u crtežu ne može biti postignuta drugačije no tako da svoj izgled hrani silama skrivenim u formatu.

Svako je gledanje čin usredištenja. Da bismo vidjeli, prisiljeni smo dovesti predmet opažanja u središte vidnoga polja. Riječ koncentracija govori o skupljanju oko centra, o poklapanju s jasno odabranom točkom. Viđeno u vidnom polju vezano je uz fiksaciju centra i ta je fiksacija uvjet da se u strukturiranom prostoru osjeta pojavi vizualni podatak. Zapaziti možemo samo ono što ide za pažnjom, pa se vid, gledanje i zapažanje zbivaju u smjeru usmjerenoga pogleda.

Senzacija i opažaj su činovi aktivnog i centriranog prisustvovanja u prizoru.

Kompozicija je uvijek iscrtana u polju naše pažnje. Radi odjeljivanja izlučuje se ispred i ispod crteža, u neizmjerljivom trenutku, osobit okvir njegova mjesta.

To umijeće da usredišti, da odijeli i pokrene osobit prostor crteža, nazivamo kompozicijom.

Oku, tom organu mjerenje, kompozicija predlaže mjerni instrument i polje mjerenja: format. Ploha kao kadar i nije drugo nego projekcija psihofizičkih uvjeta optičkoga aparata i strukture vizualnoga zora, te svih onih posrednika u kojima se ostvaruje vizija.

Oko vidi time što izdvaja. Ograničava tako što određuje mjesto. Mjesto određuje tako što mu označava položaj. Položaj mu iscrtava tako što pokazuje odnose s drugim položajima, podcrtavajući veličinu, smjer i razmak.

Sva se likovna razvrstavanja vrše u plohi, pa je kadar temeljno mjerilo kojim oko vidi razliku, a razlikovnu veličinu opaža kao formu sa značenjem.

Kadar je prvi uvjet mjerljivoga. On čini vidljivo vidljivim. Format pretvara svijet u odnose.

Ogledi o likovnom umijeću

Tin i likovnost

Osjećanje, znanje i činjenje nisu bili jedni izvan drugih, nego prožeti i preslojeni, probijajući razine.

Nema slike bez sposobnosti za sliku. Nemoguće je ovdje proširiti raspravu o samoj slici, da se spozna kako ona nastaje u pjesnikovoj imaginaciji, koja su joj svojstva, mjesto i svrha. Što se sve u slici vidi ili prikriva? Što se u sliku prevodi? Koliko ih je, malo ili mnogo, s čime su pomiješana, kada se javljaju? Sva bi se ova pitanja morala postaviti ako se doista želi razumjeti njihovo značenje u nekom sklopu, u sustavu doživljaja i u sustavu mišljenja, da bi se moglo štogod zaključiti i o imaginaciji iz koje su pristigle da završe jedan izraz.

… Oblikovane slike nisu samo odrazi-opisi nego promišljeni izbori, kultivirano položeni pogledi.

Nalazi se, jer se tražilo.

Dvadeseto stoljeće najavilo je i ostvarilo novu likovnost. Opći procvat dogodio se u mnoštvu pravaca i struja, u raznolikosti nastojanja i u prštavom mlazu individualnih priloga. Smjerovi su bili najavljeni u realizacijama prošloga stoljeća. Nova djela novoga stoljeća nadovezuju se na njih pročišćavanjem načela i kriterija, intenzifikacijom naslućenih pitanja, fokusiranjem problema i realizacijom djela koherentnih poetika. Žarišta je mnogo, ali su pojedinačne forme zamišljene i provedene čistim sredstvima. Policentrizam je karakteristika stanja. Čistoća sredstava i smisao za autonomiju crteža, boje i prostora na svim su područjima ostvarili pregledne i velike rezultate. Uz nove alate bili su i novi senzibiliteti. Novi senzibiliteti otkrili su čitav novi svijet dotad nevidljiv. Kao da su čudesni i strogo brušeni dalekozori i sitnozori približili plodotvorna područja likovnomu promatraču. Iako se kratkovidnima činilo da moderna djela nisu usporedna povijesnomu vremenu, vremenu zamišljenom unutar dogmatskih predumišljaja, upravo je moderna pluralizmom svojih zahvata ostvarila povijesno vrijeme i nije ga tek odražavala. Slikarstvo, kiparstvo i grafika prepustili su novim medijima nekadašnje svoje dužnosti. To je omogućilo veću koncentraciju na autentične zadatke. Optika usmjerena prema bitnome posrednik je intenzivnih uvida. Stručnost je temelj svih dometa. Ona stvara potrebu i sposobna je da je namiri konzekventnim postupcima realizacije. Širok i poticajan polet modernih strujanja poprimio je u našim stranama naročite izglede. Susret novih i starih tendencija odvijao se ispod površine. Novi sadržaji i nove tendencije, najavljene ideološkim programima, pojavljivali su se pod iznošenim plaštem. Oblik je tek prividno promijenjen. Akademizam je postao grub, pojednostavljen ili približan, ali on se održao. Programirana likovnost naših naprednih pokreta zapravo je zapriječila susret s likovnošću moderne umjetnosti. Trajnije elaboracije izvjesne poetike suvremenih likovnih usmjerenja u nas nije bilo. Bilo je gotovo slučajnih i svakako sporadičnih dodira koji su se u realizacijama pokazali uglavnom kao nesporazumi i nedorečenosti.

Disciplina mašte u slikarstvu Ive Dulčića

Termin [estetički beskraj] je predložio Paul Valéry i pretraživao mu sadržaj i funkcije s upornošću i poznatom lucidnošću sve do samih mehaničkih podloga. Zanimali su ga uzorci umjetničkog dojma, to jest korištena sredstva i mehanizmi što ih prikuplja imaginacija da pokrene individualne konfiguracije duhova.

Najpouzdaniji je znak vrijednosti umjetnine da isključi riječi.

Umjetnik je mostograditelj koji pronalazi definiciju i formira konstrukt prijelaza kojim »želi prijeći iz svoje imaginacije u njene forme«. Takvo motrište vidi stvaranje kao djelatnost koja predlaže konfiguracije (doslovce: stvara sustave likova), izvodi rasporede tvari i odnosa koji usmjeravaju naša nestalna i nepredvidiva unutrašnja pomicanja u trajna, pouzdana, usmjerena i obnovljena kretanja.

Ne zahtijevamo tada drugo nego da ostanemo zaštićeni ponavljanjima, da boravimo u svijetu baš tih odnosa koji odjekuju u stanju očaranosti.

Tu on [slikar] analizira viđeno: čita boju. Konstruira i rekonstruira viđeno.

Analiza je sintetičan događaj. To je miješanje kritički čin, izvjestan oblik praktične spekulacije: dodaje se i oduzima, prepravlja, važe. Načinjeno se uspoređuje s viđenim, sa senzacijom i s vidljivim na predmetu u čitavom nizu ponovljenih, uzastopnih koordinacija. Ali ta radnja izdvajanja još je uzaludna. Njezin će se završetak i smisao zbiti u novom kontekstu. Boja s palete, ako se slikar već odlučio, neće biti ta ista boja položena na površinu slike. Ona je ovdje ponovno vani, u stranom svijetu i mora se prilagoditi već postavljenim odnosima ostalih boja. Već i na paleti boja je bila prijevod trenutačne senzacije, bila je projekcija, jedna usporedba koja je istovremeno svoja vlastita budućnost. Istina boje, njezina mogućnost da bude, njezino postojanje razvijalo se u toku izvjesne tajanstvene, hotimične i nehotične kalkulacije. Mijenjala se ta boja stvarno i virtualno u kompliciranim i tanahnim radnjama praktičnoga istraživanja, posla koji se naziva slikanjem i koji je u svojoj biti mnoštvo čudesnih preobrazbi.

Svoj instrument stvara sam slikar gotovo istovremeno s pojedinačnom slikom, te mu je on istovremeno sredstvo i cilj slikanja. Gamu odnosa planimetrijskih oblika slikar također mora naći ili odabrati u elementima i odnosima formata.

Sve su, naime, perspektive u slikarstvu ptičje. Jer o plohi se radi: o plohi pred kojom je ili nad kojom je slikar uvijek kada slika. Ploha je njegovo neotklonjivo polje igre, njegov zakon i njegovo pravilo, potpun svijet s imperativima. Osjećati likovno, doslovce znači osjećati lik, a on je, per definitionem, planimetrijska, dvodimenzionalna, plošna činjenica. Iako je slikarstvo u pojedinim vremenima stilskih razdoblja pokušavalo umaknuti plohi, taj je bijeg bio prividan. Svi razmetni sinovi slikarstva nikada nisu umaknuli plohi, budući da bi bez njezinih dvodimenzionalnih normi bili uopće nesposobni likovno vidjeti. Naša je vizija, kad je likovna, normirana i generirana zakonom plohe i kadra, baš kao što je misao generirana gramatički. Bez gramatike bi misao bila besmislena. Preko gramatike riječi u rečenici postaju subjekti, predikati, objekti i apozicije, razvrstani u upravne i zavisne strukture. Podjednako tako u plohi formira se vizija od lijevih i desnih, od gornjih i donjih, od pozitivnih i negativnih, malih i velikih, svijetlih i tamnih, pokazanih i prikrivenih autonomnih cjelina – figura. Pa i vizure mnogobrojnih perspektiva formiraju se u planimetrijskim žarištima određenim normama izabranog formata, autoritetom kadra.

Kompozicija, sastav, cjelina, ono što nameće prvi i završni dojam djela, ti odnosi koji od upotrijebljenih likova čine svijet doživljaja, od plohe su i u plohi.

…Tako je … likovna partitura vlastiti prostor sagradila s predumišljajem, podslikavanjem i preslikavanjem, u organizaciji likovne pikturalne materije kroz istovremeno trajanje stvaralačke i tehničke procedure.

U njemu se očituje, mogli bismo reći, vrhunski stvaralački napor koji djelima daje izgled kao da su ostvarena u jednom dahu: postignuto je ono unutrašnje jedinstvo koje prisutne teme i motive stapa u cjelovit prizor. Kažemo li da je neko djelo snažno, mislimo ponajprije na tu koheziju među formama.

Izgrađuju se te forme istovremeno iz svojih unutrašnjih rasporeda, ali su, poput nekih likovnih monema, jasno izdvojene pozadinom koja ih svojim oblicima učvršćuje u razgovijetnim razlikama.

Vrijednost kompozicijske invencije upravo je u tome što ona varira našu budnost ispred naslikanoga prizora. Vodi nas prema žarištima u njemu, iscrtavajući idealne, virtualne pravce pažnji u razgledavanju.

Cjelovitost slike prema kojoj teži slikar, nije nametnuta okupljenim formama. Njegova ritmička rešetka, njegov likovni takt nije mehanička pojava. Uraznoličen je do krajnjih granica i uvijek izražen u onome što je naslikano

Dojam je preveden u figurativnu skupinu i jedino iz nje taj se dojam vraća u probuđenoj mašti gledaoca. Nikada nećemo saznati kakav je taj dojam zaista bio u svijesti slikara. Slikar je izumitelj naše predodžbe. Svoje djelo predaje slobodi našeg raspolaganja, moći i nemoći gledaoca, pažnji i rastresenosti prolaznika.

Stoga su kompozicije oblika naprave: čine da vidimo.

Izloženo shvaćanje djela moglo bi potaknuti pomisao da je slikarstvo nedopustiv oblik diktature. Treba, stoga, reći: svojstvo cjelovitosti djela nije zatvoreno, okončano. Jedinstvo oblika nipošto ne isključuje pluralitet značenja. Dapače, svome je vremenu, kao i vremenima budućih recepcija ponudilo mnoštvo smislova koje autor možda sam nije predvidio. Otvorena cjelovitost razlogom je što se izvjesnim djelima povećava vrijednost u vremenima sve udaljenijima od njegova nastanka.

Kaže se kolokvijalno: djelo živi od promjena u sebi i svojoj okolini. To se ne bi moglo zbiti kad djelo ne bi bilo autonoman organizam ili struktura, kada ne bi sličilo izbrušenom dragulju, kroz čije ukošene fasete ulazi svjetlost, prelama se i vraća iz formiranog interijera s preobraženim, povećanim sjajem.

Traži istinsku emociju: oblik s razlogom.

Odnos dijelova prema cjelini i odnos cjeline prema pojedinačnome manifestira se kao ritam.

Susret sa suvremenim kretanjima dogodio se po načelu autoregulacije, kako je zamišljaju strukturalisti. Primjetljivi i eventualno preuzeti poticaji preustrojili su cjelinu premještanjem neke već sazrijevajuće funkcije u strukturi naslikane vizije.

Među njima je dinamična ravnoteža, podvrgnuta izabranoj mjeri: euritmija. Položaj likova u formatu, smjerovi i veličine povezani su zajedničkim proporcijskim taktom, paralelizmima, protusmjerovima i alternacijom svjetlina.

Raščlamba strukture s obzirom na format pokazala bi kako su oblici i plohe, koloristički i svjetlosni kontrasti pali u ležišta upravljačkih crta i sagradili miran, sažet ritam slike.

Ritam je ostvaren povezivanjem tih odnosa s ruba formata. Forme se u formatu usklađuju po istom redu takta. Spaciotemporalna struktura slike vodi likovnu pažnju. Kratki, mnogobrojni i neprimjetljivi sakadički pokreti oka prate likove na kontrapunktiranim pozicijama. Struktura promatranja uvjetovana je upravljačkim crtovljem. Događa se likovna melodija baš kao što se iz iste mjere podijeljenih taktova pamti glazbena fraza i predviđa njezin razvoj u vremenu. Prostorno vremenski sustav sastavljen je u binarnoj razlici.

Nevidljivi pokreti koji su pojedine forme doveli na predviđeno mjesto postaju upute mašti i smjer likovne sanjarije.

Polifoni jug Ive Dulčića

Boja je u njega obasjanje stvari, jer je naslikana obradom gradacije njenih unutrašnjih vrijednosti. Prije svega ona je smisleno obrađena materija. Rado bih rekao: izgrađena boja. Površina i dubina, faktura i struktura, prozirna i gusta, višeslojna, podslikana i nadslikana.

… novi pojam crteža, preokrenuvši mu značenje i ovlaštenja u slici. Crtež se preobrazio po nalogu promijenjene funkcije. Nije mu prva dužnost da se brine o pojavnome obliku i da privede prikaz privida.

Boja je sudbonosno načelo crteža i oblik kao zatvorena jedinicu slike. Forme cvjetaju u drugačije stupnjevanom jedinstvu. Crtež je postao osatura oslikane površine.

Nema, naime, slike mimo crteža, niti boje izvan oblika. Crtež je baš ovdje više od ruba boje, nije samo njena granica. U određenom smislu novoga načela slike crtež je zarobljen i oslobođen, primjereno i razložno rasplamsan u organskoj dinamici površine: on je konstrukcija.

Crtež je funkcija ovoga sustava.

Ali retrospektive po sebi nameću želju za klasifikacijom i razgraničenjem u vrijeme i stilske pregratke. Predlažu ravnocrtno vrijeme: redoslijed. Kao da postoji središnje vrijeme i vremena periferna, prethodno, glavno i potonje vrijeme. Obrazuje se krivulja iz pribiranja preko uspona do vrhunca, koja zatim jenjava.

Rastanak sa slikarom Ivom Dulčićem

Ali, njegovi su stvaralački nemiri i postignuća istovremeno vezani s kulturom likovnog senzibiliteta, koja pored vrijedne evropske tradicije obuhvaća i onaj njen otvoreni i napredni dio što se ostvaruje u suvremenosti.

Produženi svijet
(o Kosti Angeli Radovaniju)

Znanja o neznanju i stvaralačka muka naročita su vrsta oholosti. To je neskromnost i osjećaj premoći, sumnja u pravičnost okoline i vjera da je duša dostojna izdašnije hrane.

Lako je dosegnuti visoke ciljeve bez trajne vrline. Ali za održanje u razrijeđenome zraku visina potrebna su nešto šira i pouzdanija krila. Često se čuje nasumce otpjevani visoki c, jer smo talentirani narod rasnih sluhista. Notalno pjevanje slabije prolazi, tražeći vremena, discipline i stanovite kriterije. Medu darovitim ispadima u nas je prazno mjesto u kulturi, ako je kultura kultiviranje. Brzoplete agencije likovnoga uvoza tu ništa ne mogu pomoći, budući da rade s prijesnim prijepisom, s polupečenim izmom, s biljem bez korijenja.

Skepsa je na izvoru djela, jer ne pokazuje, nego pita, iskušava razlog dokaza. Stvaranje strahuje pred odnosima i oduševljava se strastveno ih određujući.

Jezgrovita odluka postaje smisleni volumen.

Odluku ne možeš multiplicirati. Odluka je jednoznačna. Odluka se ne može kopirati. Odluka zahtijeva motiv i stav. Odluka je doživljaj. Odluka je neponovljiv život. Odluka je početak novoga u prostoru. Odluka je napor. Odluka nije izmišljena. Odluka je kraj određenog postupka pameti.

Akademizmima i inim izmima potrebna je samo prva odluka. S malo pameti izmi barataju gotovošću motiva. Izmi su apriorizmi, međa pred životom, izlizano krzno mudrosti. Izmi su profesionalna pedanterija.

Kako pokret zaustaviti u nepokretno trajanje?

Sve je skulptura
(Branko Ružić)

Pristanimo uz veliko jer je veliko, ali ne zaboravimo da je malenome biti vjeran također veliko.

Sva je raznolikost u skulpturi jednog čovjeka koji se mijenja tako da u biti ostaje isti.

Život i oblikovanje odvijaju se kao periodične progresije i podsjećaju na rast organizma u spiralnome staništu bića. Mijenjaju se i ne mijenjaju, vrte se, zaokružuju i povećavaju u istom smjeru i prema istoj mjeri. Postoji neki plan po kojemu se živi u sve dane i na svim mjestima. Slučajne okolnosti, pogode i nezgode, društvena klima, blagostanja i ratovi, osobna sreća i nesreća, skupljaju se oko čvršće jezgre i bivaju preobraženi u djelo, a u njemu se gubi ime i povod događaja. Ne treba, stoga, a možda je i nemoguće, istraživati uzroke djela, nego njegov sustav i uvjete djelovanja. Treba nekim postupkom ponoviti mehanizam stvaranja kao logičnu strukturu i naći vezu između mnoštva izgubljenih ili prikrivenih činova s malobrojnima koji su preostali, izabrani i ponuđeni tijelom skulpture.

Ante Jakić Sony

Izbor i priprema plastičkog inventara također je stvaralački stav. Kroz zatajene veze naslućujemo shvaćanje svijeta. Plastika je analogija stanja, transpozicija zbiljskih događaja. U njoj je život stvari u ljudskim relacijama. Njome doznajemo o promjenama u krajoliku duše. Ona poznaje zamagljene strepnje, mrak i noćnu moru, kao što je u drugim prilikama obasjavala sunce svijetlih trenutaka, apolinski mir i ponos pobjedničke volje. Kipar ne otkriva i ne oblikuje svoj osjećajni svijet isključivo putem raznih materija. Kamen, glina, drvo, bronca, njihovo sjajno muklo, napeto i šuplje tijelo nisu jedini nosioci značenja u kiparskom znaku. Kip nije izravni prijevod stanja. Priroda voli da se skriva, kaže Heraklit. A priroda kipa skrivena je u odnose oblika. Oni su skriveni u figuru. Figura je skrivena u značenje. Značenje je, dakle, u figuri i kroz figuru, u onom što ona kao imenica pojedinačno imenuje.

Nipošto ne zastupam predrasudu da bi plastičko djelo imalo biti odraz prisutnoga stanja. Stanje, konačno, nije vizualna činjenica. Ali je ipak moguće ustanoviti kako se događaj vizualizira u odnosima plastičkih jedinica, u karakteru figure. Formalizira se, to jest, prevodi u sustav oblika, te primjećujemo kako se značenje pridružuje strukturalnom znaku u slobodi posebne vrste. U sustavnoj ekonomiji kipar mobilizira značenje. On stvara korelate svjesnih i nesvjesnih težnji u optimalnoj jasnoći i ravnoteži plastičke realnosti. Kip postaje samostalna zamjenica duhovnoga i duševnog prostora, njegov totalni supstitut.

Stanje u kipu nije slika nekog stanja. Kip jest stanje. Skulpture kao opera artificialia znače totalno jedinstvo volumena i smisla. Nije nam dopušteno niti uvjetno razdvajati volumen i pokret u cjelini lika, budući da stanje i kretanje nisu preslikavanje pokrenutog tijela. Oni su samosvojne strukture. Ta svojevrsna formalizacija omogućuje vizualnoj zamjedbi doživljaj pokreta. Brzina i sporost kretanja nalazi se u raščlanjenu volumenu. Pojednostavljenja su funkcionalna. Jednostavnost briše pojedinost koja bi zamutila jasan sklop smisla. Redukcija zbija svojstva sve do rubne čistoće i radi sa stegnutom količinom sastojnih volumena. Pri tome su izostavljanja izvanredno lukava: ona potiču složenost objekta. Složenost je prijevod vremena u prostornost događaja.

Nemojmo smetnuti s uma da u skulpturi događaj nije prolazak stanja kroz vrijeme, uzastopnost faza. Zbiva se u odnosima prostornih elemenata, kao oblik sklopa koji možemo nazvati i logikom događaja. Kiparski nešto pada, uzlijeće ili je labilno u bezvremenoj cjelini, mimo kategorije vremenskoga redoslijeda. Nizanje nije moguće u statici volumena. I najfurioznije kretanje u kipu nužno je statično. Ali isključujući vrijeme, kip ga sadrži.

Arhitektura misli i arhitektura lubanje oblikuju se međusobno. To je njihov zajednički put kroz vrijeme, vrijeme beskrajno staro i novo na svakom zavoju koji ga preporađa. Ozvučenje idealnoga prostora možda je samo jedno pročišćeno sjećanje, trenutak jutra u grlu ptice, noći u izvoru i naše sreće u obnovljenom pitanju!

Svjetlo i svjetlost u fotografiji Nenada Gattina

Pokretljivost djela jedna je od temeljnih oznaka njegova funkcioniranja u suvremenosti.

Upravo dvodimenzionalnost, površina, kadar čine postojanje nedodirljivim, ali mogućim. Kadar je konvencionalna površina, uvijek točno određena i uređena, ljudskom kondicijom osigurana ortogonalna ploha: okvir pogleda, pa i više: okvir za komunikaciju s vidljivim.

Granice stvari i bića, prirodne površine, porijeklom su i namjenom bitno različite od površine koje izmišlja čovjek za svoje ljudske potrebe.

Planimetrija s točkom, crtom i ravninom načelno je ograničeni ortogonalni skup, koji bilježi i razvrstava razlike, čini vidljivim namjere i odnosima horizontale i vertikale omogućuje kadar. Kadar je morfogeno polje. U njemu i jedino u njemu nastaje forma, ako pod formom shvaćamo onu motiviranu akciju koja jasnoću ostvaruje kompozicijom pa izvjesnu količinu sastavaka čini vidljivom cjelinom. Ploha kadra je stoga formativna i normativna. U njoj se znade ili osjeća centar i orijentacija.

Izrez i kadar temelj su imaginacije i neotklonjivo polje priopćavanja. I ne samo na polju likovnosti. Nedovoljno se podcrtava djelotvorno svojstvo plohe pri svakoj pojavi plastičke vizije u procesu komunikacije s ljepotom i za ljepotu.

Veliko i veće pokazuju manje s pomoću njihova premjeravanja. Odnosi stvari, viđenje i njihovo poimanje vidom selekcioniraju razlike u podražaju. Selektivne radnje čine oblik. Razlučivanje u množini otkriva motiv oblika. U razvrstanome je izrazivo. Rezultanta odabiranja je viđenje vidljivoga, primanje gledanjem. Probir pribavlja pozornost pogledu koji identificira, razabire i vidi.

Raspelo na križanju

Znak, naime, nije nikada jednostruk nego mnogoznačan, često protuslovan i nekako prevrtljiv.

S izložbe dječjeg crteža

Slike su razapete preko nas od rođenja do smrti. Moglo bi se pitati koliko smo se zaista rodili i koliko su naše smrti vlastite, budući smo i mi razapeti kroz njih, u slikama posve određene i neprekoračive vizualne maje.

Estetika plamena
(Ante Kuduz i Miroslav Šutej u Dubrovniku)

Umjetnost nas uvijek vraća nekom početku. Što je u njoj novost i osobno uvjerenje jest ili se čini prizivanjem određenih zaboravljenih glasova. Umjetnine, pod ruku s najnovijim obrazloženjima pravaca unutar kojih se javljaju, pokazuju svjesno ili nesvjesno davnije istine, osnovice i načela. Takav svježi događaj u umjetnosti mijenja utvrđene granice, svrhu i načine prema cilju.

Porivi i ostvarenja, poput klica i plodova, ne dolaze hirovito, tek onako, i nisu bljesak slučajnih repatica kroz guste slojeve umorne likovne atmosfere. Moralo je biti neko čvrsto tlo: podloga za potisak. Ovi novi poleti vrijednosti i mjerila pokazuju nužnost prethodnoga vremena i upotpunjuju smisao obavljenih radnji. Tako je napredak istovremeni prekid i nastavak, a obnovitelj je dvostruki lik, vjernik koji vjeruje u sve do tada vjerojatno, samo na bitno novi način, pa mijenja smisao vjere, izgledajući često kao prevratnik. Postavlja preokrenuti sadržaj i preinačuje oblike službe.

Kružnice i kvadrat postanu postulati na kraju jedne analize. Ljube ih neprikriveno i dive im se javno, strastveno ih brane kao znakove nekog univerzalnog smisla. U vremenu nepostojanosti i brzine možda su temelji smirenja. Određen kraj: spokojna jednostavnost. Doba često mijenja uvjerenja i gubi mjeru, pa sažima svoju sumnju u te jednostavne, zbijene znakove, u kuću kvadrata i kružnicu sunca. Gaji se pravi konfesijski odnos prema njima. Veličanstveni su, doista, i posvudašnji, ali su baš od toga potrošeni i izlizani do banalnosti. Velikani u njima prepoznaju veličinu svijeta, a polutani ih umrtvljuju tehnikom izvedbe i tako samo očijukaju s neshvatljivim smislom.

Renata Vranyczany Azinović

Umjetnik je onaj koji čini koliko je dovoljno. Artist je onaj koji ars ili umijeće obavlja s određenom mjerom, te od svijeta i sredstava kojima se izražava uzima tek toliko koliko je nužno, ni manje ni više. Ekonomičnost u sadržajima i sredstvima uzrokuje mnoge posljedice. Jedna od njih osnovno je svojstvo svake dobre umjetnine: jednostavnost. Drugo ime za nju je sažetost, koja nije dosegnuta toliko odbacivanjem suvišnih pojedinosti, koliko njihovom preobrazbom u gusto jedinstvo umjetničkoga skupa.

Bez transponiranih pojedinačnosti u veliki oblik, taj bi oblik bio samo ljuska bez punine značenja. Istinska umjetnina, naprotiv, svodi mnoštvo u cjelinu, raznolikost u jedinstvo i uzvisuje svijet u naročitu vrijednost.

Krotka Dalmacija

Što je jače u ovoj raskošnoj prizmi: objektivni ili subjektivni žar?

Kao da je ispitivao i ispisivao trajanje trajnosti, ono što je ispod mijene u talogu stvari, odmaknut od vremena predjela.

Ali nije bilo ničeg opisanog, geografije ni topografije, mudre geometrije trga, oblaka i vrtova, niti hrpta planine na kraju uskih ulica koje se sužuje u zlatnu večer, kao ni kasnih dugih sjena u kocki sobe među obrisima predmeta. Ništa nije bilo posebno imenovano niti nabrojeno. Stvaralac se ponio kao stvoritelj: istovremeno je stvorio stvari i tvari od kojih su stvari. Kao da tvori iz ničega. Ali to je imaginacija.

… ne pokazuje predmete, a što je u slici od slike je same.

Svjetlo je posuđeno da se [boje] pokazu kakove su zapravo. Narav im je od međusobnih odnosa. Izražavaju se jedne prema drugima, u zajednici, kroz sličnost ili različitost, putuju zajedno, gibaju se usporedno ili se sukobljavaju. Naročiti način njihova susreta postaje prostor.

Rudolf Labaš

Skupovi stvari u zajedništvu aktivne mašte dobivaju dostojanstvo simbola i nisu prisutni tek u sloju opisanog. Znače više od onoga što predočuju.

Metafore obasjavaju neobičnim svjetlom bića i predmete koje spajaju. Od tvari i mašte stvara se izvjesna treća stvarnost – zbilja umjetnosti.

Jagor Bučan

Tradicija nije prošlo i svršeno vrijeme nego živo vrelo novih mogućnosti.

Umjetnost prebiva u slobodi i rađa se iz obveza prema njoj. U trajnom kolebanju između osobe i svijeta, između istine i dojma, ona pomiruje stvari i čovjekovu žudnju. Pa i kad se naoko bavi »realističkim« prikazima pojava, umjetnost nas prenosi u neku idealnu sferu. Njena bit je, bez obzira bavi li se zaplakanim ili nasmijanim svijetom, omogućiti katarzu ili pročišćenje.

Umjetnost se bavi preobrazbama: derealizira realitet u novu realnost.

Talent je sposobnost da se rodimo u izvjesnome jeziku i da ga pretvorimo u vlastito biće, u svoj osobni govor.

Geometrija molitve

Pažljivomu promatraču ordo se vidljivo očituje.

Ova duhovnost nije moguća bez discipline. Artes liberales, njih sedam, i mnogobrojne artes mehanicae, skup su naputaka, kojima duša i ruka iskazuje red što se sluti u znakovima ili onaj viši red u kojemu se stvara značenje izdjelanih stvari. U ovako koncipiranom smislu stvari nije dopustivo odvajati duhovno-stvaralačku od rukotvorne vještine.

Osjetno izvođenje, vidljiv i tvrd oblik, sjajna i žarka boja, meka i oštra linija, pravilni i nepravilni raspored, monoton ili razigran ritam, izabrani format, a napose proporcija kao red između dijelova i cjeline, služe da se ostvari dobar izgled, postigne istinski oblik i da se osigura ljepota sposobna zarobiti neosjetno. Estetički je moment samo navjestitelj, a sadržaj preobražen u formu postao je znak.

… ova duhovnost stvara oblike koji nemaju ništa popularno. Oni se obraćaju društvu upućenih.

Riječ kozmos znači uređen svijet ali znači i ukras. Veza ukrasa i svijeta, savršenstva i postojanja, izgleda i cjelovitosti, posvjedočena je sadržajem riječi kozmos, smislom koji sjedinjuje biće, postojanja i ljepotu kao njegovu intimnu svojinu. Apsolutno se pretvara u konkretnu toplinu stvari, u sjaju ukrasa. Nisu stvari ukrašene. One same su ukras.

Cirkl je oruđe za jedinstvo i podjelu. On postavlja granicu stvorenome savršenim opsegom svoga kruga, pa obnavlja unutrašnju podjelu izvodeći iz sebe kvadrat, trokut, šesterokut, pentagram i mnoštvo sastavljenih likova iz biti iste, cjelovite mjere.

Šestar je govorljiv znak, alat duha i ruke, upozoravajući na tijesnu vezu zamisli i izvođenja.

Umjetnost je samosvijest o vječnoj antinomiji čovjek-svijet.

Pozitivistička pretraga ostaje pri opisu vanjštine i ne pomišlja na motiviranost izgleda i funkciju elemenata u kontekstu, u širem sloju simbolskoga značenja.

Osobni se izraz manifestira u sistemu. Stoga je u govoru kojim se bavimo potrebno naći sustav koji formira plastički izraz razdoblja.

Analiza mora počivati na razvoju elemenata djela. Geometrijski program po kojemu je djelo složeno, govori o sadržaju rasporeda.

Moramo prikazati sve faze izgradnje konkretnoga djela. Djelo samo od zamisli do njegova konačnog izgleda.

Red i dinamogene točke su funkcije matematizma, prvenstveno proporcijom izabranoga kadra i njemu inherentnih silnica u kojima se vrši selekcija upravljačkih linija. Dozvoljeno bi bilo govoriti o kriptogeometrijskom studiju, budući da realizacija kao vidljiv zapis nužno sadrži sakrivenu kompoziciju. Vidljiv crtež izveden je prema vješto raspoređenim sklopovima po mudrim napucima euritmije.

Ulomak o reprodukciji

Polje njegova djelovanja postaje polje njegova smisla. Trebalo je, recimo, u slikarstvu prvotno istražiti format. Format je mogao biti uglat ili okrugao, ali je postao postulat. I početak i dočetak likovnoga programa.

Za jednu bolju Akademiju

Likovni je umjetnik po definiciji homo universalis.

Likovno znanje o povijesnoj činjenici, o poetici, stilu i tehnici nije obavijest, nego mora biti osobno doživljen, shvaćen i svladan postupak, to jest naputak preobražen u vještinu.

Dioklecijanova palača sunca

Arhitekt ne gradi samo u prostoru nego i u vremenu, a raspored vremena zadan je geometrijskom zakonitošću kretanja nebeskih tijela. Ovdje geometrija povezuje nebo i zemlju položajem pravilnih likova i njihovom orijentacijom u prostoru.

Svaka pojedina lokacija na Zemaljskoj kugli ima svojstvenu strukturu prostora i vremena. Graditelj mora biti svjestan odnosa neba i zemlje. Zamisao zgrade arhitekt prvenstveno osniva na onim geometrijskim likovima koji izražavaju specifični odnos vremena i prostora na geoastronomskoj lokaciji gradilišta. Na ovaj način likovi, planimetrijski oblici, a potom volumeni, stereometrijski oblici, nisu smisleni samo u svojim proporcijama, nego im je funkcija izraziti određeno značenje.

Strukturalna analiza oblika kao geometrijskih činjenica stoga ne zaostaje na tome obrazloži oblik kao estetsku činjenicu, nego nas dovodi k pitanju o smislu oblika. Njegovo simboličko značenje otkriva se u formalnoj analizi egzaktnim geometrijskim postupkom i alatom koji Vitruvije spominje da je na stolu graditelja: ravnalo. šestar, uglomjer i kutomjeri.

Vitruvije nas podučava da se u arhitekturi jedino iz oblika saznaje »kakva se stvar prikazuje«. Bolje od opisa stilskih značajki, oblik otkriva smisao ako mu brižljivo proučimo sastav, i to alatom kojim je stvoren: ravnalom, šestarom i kutomjerom.

Mjeriti
(završni esej iz djela Omjeri i znakovi)

Mjerenje je u biti paradoksalna radnja. Mjerenje polazi iz poznatog u nepoznato. Ali mjeriti ne znači tek izmjeriti. Izmjeriti pretpostavlja nešto konačno i nešto mjerljivo, iako nas mjerenje često dovodi na rub gdje počinje nemjerljivo, neizmjerno. Mjereći, mi se uvijek nalazimo pred beskrajnim.

Da bi se mjerilo, potrebna je neka mjera, stvar proglašena za jedinicu. Jer jedinica je kao mjera određena cjelina, pa joj je glavno svojstvo da i sama bude djeljiva polovinom, četvrtinom, trećinom, dvanaestinom i tako dalje i tako uporno u sve širi i sitniji beskraj cjeline. Jedinica se, dakle, sastoji od beskraja kojim beskrajno mjerimo beskraj izvan nje.

Ali ova igra s beskrajem jedinice vrlo je kasna radnja, poput svakog drugog napora u sustavu broja. Da bi se mjerilo i da bi mjera u radnji mjerenja mogla imati smisla, mjerač mora posjedovati razvijenu sposobnost svijesti, to jest moći da u času mjerenja zaboravi raznolikost stvari te da mu sva raznolikost svijeta bude samo gola količina i ništa drugo nego broj.

Ova radnja poopćavanja s pomoću broja mogla bi nas žalostiti, jer uništavajući raznolikost stvari kao da brišemo njihovo postojanje, pa nas doista ponekad i rastužuje što možemo brojiti i mjeriti samo iste stvari jer nam je iz naravi broja zabranjeno u košaru mjerenja staviti zajedno jabuke i kruške i drugo zabranjeno voće. Tu nelagodu koja u mjerenju iskrsava ukinućem raznolikog, tu nužnost da sve bude isto, možda ipak ublažuje jedan drugi dobitak.

Ako smo izgubili šareno, stekli smo zauzvrat prednost da sve može biti zamijenjeno. Mjera i mjerenje omogućuju povezanost svih stvari i zamjenjivost svega svime. Svođenje na isto dovelo je do mogućnosti da se jedno ili sve kupuje za drugo, svako sa svakim, da mnogo bude jedno, da se prenosi, premješta, da se uspoređuje, da se konačno na istoj plitici tezulje izmjeri perje s olovom. Mjerenje vrti stvari u istom bubnju, pa baš taj okretljiv doboš pruža priliku da stvari budu skupno i da jedna stvar stoji za drugu. Stvari i bića kao da su mjerom pokazala neku unutrašnjost ili dušu, neko svojstvo mjerljive vrijednosti. Ovaj dar zamjene dopremio je stvarima slobodu metafore, mogućnost da se uz kvantum mjeri i kakvoća. U metafori su, kako znamo, izmjerene dvije zapravo neizmjerljive stvari. Tu moć mjerenja rabe pjesnici kad u mlađaku vide krišku zrele dinje, pozlaćeni orah u izlazećem suncu, glazbu u komarcu, škarice na mjestu lastavica ili mnoštvo drugih izmjera boje, oblika i slika; njihovih usporedivih, dakle, mjerljivih vrlina koje nam vraćaju bogatstvo iz poistovjećivanja.

Time smo za isto kupili drugo, pa su mjera i mjerenje vratili svijetu izgubljenu cjelinu, ali cjelinu pred kojom nismo samo zatravljeni u čuđenju, nego takvu cjelinu koju mislimo kao prozirnu stvar; vidljivo sastavljenu od dijelova.

Mjeriti mjerom, dakle, ne mora značiti samo utvrđivanje količine, razabiranje koliko je čega. To je uža ili manja svrha mjerenja. Mjerenje je vremenska radnja i njome određujemo položaj neke mjere u cjelini, to jest, pitamo se gdje je ona u cjelini pojave. Položajna geometrija, na primjer, vidi mjeru funkcija, pa nam pruža nove uvide u svojstva stvari, u svojstva koja su uvjetovana upravo rasporedom mjere. Struktura raspoređuje mjerljive jedinice u prostoru i vremenu stvari. Materijalisti svih vremena vide svijet kao raspored mjerljivih kuglica u prostoru ili njihov slijed u nekom vremenu. Mjerenje prije, sada i poslije određuje zakonomjerni raspored u redoslijedu i stavlja posljedičnost u temeljnu strukturu svijeta. Reklo bi se: sve je na dnu izmjerljiva količina, pa čovjeku na putu do znanja ne preostaje ništa drugo nego prionuti brojenju odavde do vječnosti.

Lanac jedinica i mjera prisutan među njima ima loše svojstvo da je na početku i na kraju otvoren u jedan mehanički beskraj, vječnost dodaju konačnosti. Uvijek je na početku jedna mjera manje jedna mjera, kao što je na kraju, na kraju kojega zapravo nema, još jedan N plus jedan.

Pametnije mjerenje spaja početnu i krajnju kariku ovog lanca. Tu je aktualna beskonačnost prouzročena inherentnom mjerom. Zgodna je prilika da se ovdje opazi kako cjeline nema bez dijelova, niti dijelova bez cjeline. Ali je sada postala omjer.

Jer što kažemo kad kažemo: tri četvrtine? Dio nečega stavljamo u odnos prema cjelini nečega. Cjelina je dragocjenost. Ona pruža točnost mjeri. Sve točniji razlomci kao sve točnija izmjera količine u cjelini, razumno su sredstvo točnoga odmjeravanja. Zato se razlomci, koji cjelinu dijele točno i bez ostatka, zovu racionalni. Oni jednostavno pokazuju da su dužine i zapremnine razmjenjive unutar sebe i međusobno, to jest, da se ista mjera u jedne i druge može ugurati konačni broj puta.

Dijeljenje i množenje su komutativne radnje mjerenja.

Mjere su točne ili približne. Neke su ozbiljne, a neke smiješne. U primitivnom mjerenju i u narodnim izrazima, duljina puta mjeri se lulom duhana. Puškomet također mjeri duljinu. Brzinu mjeri tren oka, a veličina oranice mjeri se danom oranja ili plastom sijena. Kaže se i brav livade. Pedalj muža i lakat brade zbrajaju od velikog i malenog novo biće, kao što nas brzina svjetlosti s tri stotine tisuća kilometara u sekundi udaljuje od nas samih, jer ne može kao mjera zaprepaštenja stati u našu prirodnu pamet.

Sve se mjeri. Zrak, voda i vatra koja se s mjerom pali i gasi, uvodeći svojom nestalnošću naročitu mjeru: metar ritma. Biometrika mjeri trajanje živoga bića razmacima budnosti i snivanja, a brzinom bila, disanja, sistole i dijastole, prepoznaje mijenu tvari u tjelesnome stroju, u našem tijelu koje se pali i gasi u početnom dahu i konačnom hropcu, dok se planeti vrte iznad nas u jednoj sasvim drugoj mjeri.

Približnost etalona u općoj upotrebi nije jedini uzrok netočnosti. Brakovi i spojevi mjera trude se oko jasnoće, ali nas vode prema nejasnoćama. Veza mase, vremena i brzine čini mjeru relativnom, da ne kažem rastezljivom. Geometrija kaučuka, topologija i analiza kaosa promatraju nestalne mjere u nestalnim sustavima.

Pri mjerenju vremena, a i drugih stvari, prepleću se objektivne i subjektivne mjere. Postoji doista gusto i rijetko vrijeme. Ima dugih i kratkih časova, mlitavih i napetih vremena koja zaista mijenjaju mjere, ali i njihovu veličinu u osjećanju vremena. Poznajemo jaka i slaba mjesta, a gustoću crte odabiremo prema želji i prilikama. Vrijeme djetinjstva vjerojatno je dugo. Rane zarastaju različitom brzinom u mladosti i starosti. Starosti je vrijeme brzo jer je kratko, malo ga je kao primanja u dugom mjesecu, pa se hitro, ali jedva, vezuje kraj s krajem. Intenzivni i sluzavi trenuci karakteriziraju biološko vrijeme. Slikar Dali je naslikao omekšane satove kako se cijede u pustim pejzažima.

Nebo i zemlja imaju posebna vremena pa i vlastite mjere. Razlikuju se mjerni sustavi svetoga vremena i izmjerenog zlatnom trskom anđela, od profanih protežnosti izmjerenih konopljinim konopom.

Rekao sam prije: sve se mjeri. Ali treba dodati: sve se mjeri svime. Mjerenje pospješuje opću zamjenu i preračun u mjenjačnicama. Kvadratično se mjeri okruglim. Okruglo kutnim. Tu je problem kvadrature kruga, periodičnih razlomaka u carstvu nesumjerljivosti.

Sedam sitih i sedam gladnih godina. Čempres svega. Gutljaj vina. Mrvica kruha. Zrno soli. Sve su to mjere. I mjesec je mjera stavljena na stazu sunca, u krug godine, u rast trave, u rad oko žita. Takvu je mjesecu i naziv živa slika naravi, a nije samo pusti broj u redoslijedu kada je mjesec sedmi, osmi, deveti, oktobar, novembar, decembar.

Mjera i mjerenje nametnuti su nam kao vlast i ropstvo. Mjere su nacionalne i međunarodne. U vrijednosti i mjeri novca vidi se pripadnost, podložnost ili superiornost nacije. Mjere su dominacije. Pridajemo povjerenje i čast engleskom štofu, ali i engleskom sustavu mjera. No, američki je yard, zamislite to, veći od engleskoga nula cijelih,0003%! Mjere su radnje, suradnje, razlike i ugovori među ljudima.

Mjere su ljudi. Što znači velik čovjek, što opet genij? Biblija mjeri darovitost u talentima. Mjeri li se visina i dubina čovjeka prema sigurnoj normi ljudske pameti? To bi moglo biti vjerojatno, jer je mjera za izmjerljiv razum povod za osnutak akademije ili ludnice. Mjere izjednačuju ili razlikuju, ali dovode i do sumnje, pa se često ne zna čini li prekomjerna dobrota sveca ili budalu.

Stare antropomorfne mjere, kao što su sežanj ili hvat, korak, lakat, stopa, pedalj, palac, nisu tek izraz čovjekovog povlaštenog položaja u svijetu, nego česti znak veće ili manje regionalne ili urbane moći ljudi iz Firence, Venecije, Beča, Pariza, Požuna, Zagreba ili Dubrovnika. Svaki okrug, država ili grad nameću svoju mjeru zbog međunarodnoga priznanja, slobode ili neovisnosti, no i zbog dobitka na carinarnici.

Tajanstvene su i neobične veze među mjerama. Mjeri se protok vode u cijevima, podjednako plina, kendel i lumen sijalice, a s pomoću niti jarkost svjetla. Mjeri se gustoća, čvrstina, rastezljivost. Konkretni i apstraktni sustavi mjera miješaju se na dodirnim područjima. Naročito su komplicirane mjere povezanih funkcija, zapravo jednadžbe koje izražavaju odnose različitih događanja. To su konstante i obično se nazivaju po imenima svojih algebrista od Arhimeda do Einsteina.

U naklapanju o mjerama ne smijemo nikako zaboraviti davnog čovjeka iz Abdere, erista i sofista Protagoru koji reče: »Čovjek je mjera svih stvari.« Protagora je tim sudom uzvisio čovjeka, ali je nagrizao istinu. Prišao je rubu relativizma.

Pascal je poslije zaključio da je čovjek samo trska, ali trska koja misli. Trska je jedno od najstarijih mjerila. Ali kad se taj mislilac upitao o mjeri ove trske koja niče i misli pod zvijezdama, bio je užasnut tišinom beskrajnoga svemira, tišinom koja nas kao mjerilo pretvara u točku, u ništa.

No tužno je završiti s »ništa«. Stoga ću se upitati kako je moguće izmjeriti Najveće Biće, onoga koji je oduvijek i posvuda? Ovu veliku zagonetku riješio je sam Bog tako što se milostivo podvostručio u svom Sinu i poslao ga među nas da ga izmjerimo čitavim svojim životom – nasljedovanjem u skromnosti.