Jadranka Pintarić

U počast pužu i ćuku uplašena srca

Dok sam stalno iznova iščitavala Mladenove pjesme, otipkane na pisaćem stroju na pelir-papiru požutjelom od vremena i krhkom od trajanja, po ne-znam-koji-put u sličnoj prigodi, posegnula sam za knjigom Octavia Paza o pjesništvu (Drugi glas, pjesništvo i kraj stoljeća, NZMH, Zagreb, 1996). Naime, Paz kaže da svaki razgovor o pjesništvu valja »započeti, ili završiti, ovim pitanjem: koliko njih i tko su oni koji čitaju knjige pjesama. Napisao sam pjesama, ne poezije, jer je moguće beskrajno raspravljati o drugoj, dok se nije teško složiti oko značenja riječi pjesma: stvar sastavljena od riječi, osuđena da sadrži i luči neopipljivu supstancu, nesklonu definicijama, zvanu poezija. Pitanje je dvostruko i graniči sa statistikom: koliko njih? I sociologijom: tko su, koja vrsta muškaraca i žena čita pjesme. Suočen sa sličnim pitanjem, Juan Ramón Jiménez odgovorio je posvetom u svojoj knjizi: Neizmjernoj manjini. Imenica manjina svodi broj čitatelja na Stendhalovih happy-few, ali ga pridjev neizmjernoj osorno proširuje: malo postaje mnogo. Toliko da su neizbrojivi, kao sve što je neizmjerno. Jiménez suprotstavlja izbrojivoj većini nemjerljivu manjinu. Logička nemogućnost: ako je neizbrojiva, manjina nije manjina; ako je izbrojiva, nije neizmjerna. Osim toga, ako je manjina neizbrojiva, bit će također da je i većina. Dva beskraja, dvije beskonačnosti? Bilo bi previše: dostaje jedna da nas se optereti, i, doslovno, poništi.

Izraz bi mogao imati drugi smisao: čitatelji pjesama, uvijek u malom broju, premda ih može biti mnogo, sudjeluju pojedinačno i zajednički u neizmjernom. A što je to neizmjerno? Ono što nema mjere ili ono što je nemoguće mjeriti i računati. Mnogo-malo njih koji čitaju pjesme prodiru u neizmjerljive zbilje i, u tim zrcalima riječi, otkrivaju vlastiti beskraj. Čitanje pjesme dovodi čitatelja u dodir s nadosobnim i, u pravom značenju riječi, neizmjernim predjelom. Taj je dodir, gotovo uvijek, kratak. Katkad stane u pet riječi«:

ćuk ili svečanost bez zaključaka.

Tu završava Paz i počinje Pejaković. Na prvoj stranici listova u fasciklu upravo je to pisalo – naslov je, dakle, dao sam autor. Pjesme na tanahnom papiru nisu signirane ni datirane. Mladenova životna družica Jožica Pejaković kaže da je cijeloga života pokatkad pisao pjesme. No, nije želio ništa objaviti, a i očito nije ih mnogo ni sačuvao, svega pedesetak. Pisao ih je neizmjernoj manjini – vjerojatno ponajprije sebi. Skroman i samozatajan, kakav je bio, nije računao na više od toga. U tim je stihovima izražavao i svoje očuđenje »neizmjerljivom zbiljom« (koju je pak cijeloga života mjerio i tražio pravu mjeru, mjeru vječnosti) i »otkrivao vlastiti beskraj« (koji je sadržan kako u prirodi, tako i u duhu koji pomnjivo promatra). Neizmjerna Prisutnost. (Pažljivim čitanjem pjesama zapazit ćete na mnogo mjesta riječ neizmjernost.)

Kolikogod će te pjesme poznavateljima djela Mladena Pejakovića biti iznenađenje, toliko će odmah uvidjeti da se one posve logično i prirodno uklapaju u sve što je radio: ti stihovi su samo drugačiji način izražavanja njegove umjetničke strasti i intelektualne discipline. Stoga, postumno objavljivanje nije »izdaja« autora, što jest tema o kojoj smo raspravljali uređujući ovu monografiju i nije da nismo preispitali vlastitu savjest i odluku, ali naposljetku ta poezija zaslužuje svoju neizmjernu manjinu čitatelja. Ovdje je otisnut izbor i nekoliko faksimila koji ilustriraju proces nastanka pjesme.

Riječ je o drugom glasu, kako bi rekao Paz: »… pjesništvo je drugi glas. Njegov je glas drugi jer je to glas strasti i uvida; on je s drugog svijeta i s ovoga svijeta, star i upravo današnji, starina bez nadnevka.«

Mrtvi tumače žive.