Ćuk ili svečanost bez zaključaka

Pjesme, prvotisak

Prošlo skršeno vrijeme

Tonku

Ovaj mirni krov s letom golubica
pozdravljamo riječju Paula Valérya,
jer smo i mi ovdje ustreptala ptica
nad modrinom vode što se u val svija.

Ali u dubini neka tamna klica
šutljivo se pita: što sam, gdje i čija?
Nisam li tek davno napuštena žica
glazbala sa zvukom mrtvih melodija?

Dok nas sinjim putom nosi hitri gliser
kako ćemo pomno zaobliti biser
da u pjeni titra oko Afrodite.

Ima li još nade za ushite skrite
i svježine vrsne koje piri Zephyr
kad smo kobno prešli s bevande na kefir.

* * *

Potrebna je mudrost
da se ne dirne cvijet.

Potrebna je mudrost
da se ne takne
biljka, ptica i čovjek.

Potrebna je mudrost
razlog za mirnu noć.

* * *

Biljke dršću.
Južni vjetar kruni
cvjetove i kapi.

Jorge Luis Borges piše:
Ovoga ljeta navršavam pedesetu;
smrt me nagriza, neprekidno.

Stojim pod lovorom
u crnom blistanju večeri.

* * *

Ako bog je smrtni dah,
uzdah iznad zemlje,
bogovi su mnogi živi
u sjajnoj visini.

Misliš: mislim, dakle jesam
Dakle jesam sam,
onaj obli tren
bez krošanja i školjki.

Ali vjetar je na putu
i u vrtu paljevina
čistim prstom dira
zlato duge žetve.

Opireš se vjetru.
Ali tu je milost,
dar s kojim rasteš
pozlaćenom nepcu, u vis.

Dišeš svijet u dahu
i u dahu riječ
i u riječi dah:

strah pod divnom dugom.

* * *

Mrtvi tumače žive.

Uzak, kratak i plitak lijes je
djelo prestrašene rodbine.

Ali novi prostor već nasta
iza tankih vrhova zubiju.

Tu su izgovoreni živi
na jedan drugi način.

Jedino neznanac sa sjevera
imaše zajednički suton
s milim pokojnikom.

* * *

Vitez optočen pločicama
Grad je moj i putuje.
Svjetlucanje obrće dan i noć,
i sedef i ljubičastu ljušturu.

Modre oči u povijušama,
blijedi i rumeni grozdovi.

Grad moj pleše.
Vjetar spašava posrnuli miris,
lijevi, desni, bez ruba.

More u daljini.
U blizini bor je.
U dubini milost,
molitva i dušin cvat.

* * *

Skroman, tih i nizak,
malen, krhak, skrit,
plamen, stas i cvijet,
nehajan, točan, nevidljiv,
most od vlage i svjetlosti
Bog je u bilju
prisutna vječnost.

* * *

Skromna, tiha i niska,
malena, krhka, skrita,
plamena, stasita, cvjetna,
nehajna, točna, nevidljiva,
most od vlage i svjetlosti,
u bilju je
prisutna vječnost.

* * *

Suton iskucava viticu kaleža.

Bršljan okuplja žagore
u raznovrsno štivo.

Pjev ptice
iluminira slovo.

Priča se priča o moru.

* * *

Tih je kamen večeri
i šturku ispod drveta.

Kod mrtvih
gušterica s ružom.

Pozdrav pužu

Pozdravljam Vas, dragi pužu,
kazaljko sata
u zvjezdanu mlinu!
I dok mnoštvo ljupkih i ozarenih iskrica luta
u varljivoj nadi slobode,
Vi, dragi pužu,
i bistra Sjevernjača
naslućujete krepku snagu osi.
Nalik su Vam tek najveći umjetnici
koji drže vrtlog u mirnoj pesti
i skupljaju strpljivost u ljepotu.
Ali Vama ne treba djelo.
Vi ste sami čin taj vječni.
I pozdravljam Vas, dragi pužu!

* * *

Da li zvijezda
primjećuje putnika
kao što on vidi puža
a puž blistavu neizmjernost.

Sunce imenuje suncokret.
Svi se dozivaju.

A ja, zašto sam ja u polju?

* * *

Svjetlucavim stopalom
kreće puž.
Spori putnik u spirali.

Tamni oblaci vraćaju ga
stazama svjetla.

* * *

Kasni bijela krunica.
Šturak štipa mrak.

Jeseni suze naviru.

* * *

Večer s kišom
izvodi na stazu
spiru mirabilis.
Eadem resurgo.

U geometriji kiše
pozdravljam drage puževe.

* * *

Silazi večer
cvjetova, koraka, otočja.

Vreteno putuje.

Suton pali svjetionike
u tišini zrcala.

U šljunku šuška vječiti val.

* * *

U nebu rastu hobotnice.

Lahori pletu vrpce.
Akacija u saću mora
blista.

Svečanost bez zaključaka.

* * *

Šestar mjeri
a latica križa zvijezdu.

Krug miruje
u središtu svoda.

Ako je ulov bolji
neizmjerna Prisutnost
bijaše na brodu.

* * *

Pozdravljam večer,
bor i bistri krug.

Pozdravljam more
u kasnoj uri.

I glas Tvoj u daljini.

* * *

Miruju alati.
Djeca završavaju igre.
Kartaši slute sretnu kartu.
Zvonar gasi svijeće oltarima.
U perivoju večer otapa perunike.

Plamen pretrčava opasno mjesto.

* * *

U povijuši blijedi dan.
U noći sedef nastaje.

More je u daljini,
u blizini bor,
milost, molitva i cvat.

* * *

Mjesec raste.

Drhte cvjetovi
blizi i odijeljeni.
Lavanda buja
u ljubičastoj časti.

Pristup nebcu

Okuplja se malo nebo
iznad sanjarskih stopala
gdje pohlepno predvorje prolaznosti
prima u slini oklope točaka.
Pupoljci se žare, o svjetionici,
usred zova opasnih sirena.

Rastapa se bašta zrela:
klize mračnom labirintu,
kao mile kletve, kao slasti grča,
osunčani dani s Mediterana.

Nasmiješen je obzor uski.
Megaliti na vratima bdiju
ispred tajnih blagodati.
U arhitekturi bratskoj, s tanjura,
smiruje se žrtva na pokretnoj ploči
Sve što zemlja rodi strada
žrtvom svetih paljenica.

Izlaz i Ulaz, dakle, Orfeju, čuvaj.
Pognoji proljetnu brazdu
Ujutro, uvečer
počni nasladu maglica mliječnih:
Diraj mudrim prstom milosrdna vrela.

Ovdje Platon sriče vječnost grčkom jekom
a rijeke teku smireno u mraku.
Zašto, čovječe, nazivaš srećom
ono što je
mesnata gitara koja žvače suton.

Svemir boba, jutro posolica,
zenit žarki
topi se u djevičanskoj santi.

Glina sitog neba rasipa se.
Budni glase, kasni sate,
spusti veo.
Predio se divni na vretenu vrti.

* * *

U igri voda
gusti preplet
svjetlosti i mraka.

U kestenu ćuk je
uplašeno srce.