Iz kataloga

Nema Pejakovića od jednog komada. On izmiče pojmu monolita i nije zaklonjen iza stijene nekog Principa ili u zakloništu što krije slabosti »jakih« ljudi.

Možemo zamisliti njegovu nedoumicu pred naslijeđenim (karamanovskim) mislima o »periferiji« i »epicentrima«, »središtima« i »obodnicama«, čednom i oholom, siromašnom i bogatom, velikom i malom... sa svim onim sentimentima koji po navici grle maleno (jer je »njihovo« i »naše«), a pomalo je i bespomoćno. A Pejaković je, ne želeći slijepo nasljeđivati »istine« ustvrdio da se veličine ne mjere metrom nego svjetlošću (doslovnom i metaforičkom) i da se svaki oblik, ma gdje bio, može dovesti u vezu s apsolutom, kao što molitva izgovorena u kamenjaru predstavlja vrijednost, ekvivalent molitvi izgovorenoj pod Michelangelovom kupolom.

Ive Šimat Banov, katalog izložbe, Galerija Studio, Dubrovnik, srpanj 1998.

»Pogledajte tamo, kroz prozor. Savršena slika.« Tim riječima profesor Pejaković (dozvolite ovaj osobni odnos bivšeg studenta prema svom učitelju) – kao i uvijek lapidaran i ciljevit – pozivao me da uočim isječak svijeta što se ukazivao iz njegova stana. Ova naizgled beznačajna pojedinost poslužit će kao spona za pokušaj ocrtavanja njegova likovnog stvaralaštva. Prije svega, činjenica da smo od prozora bili udaljeni nekoliko metara bitna je da se istakne važnost okvira. Njime izdvajamo određeni motiv što bi se inače rasplinuo neizmjernom vidokrugu kojim oko obuhvaća svoju neposrednu okolinu. Postavili smo tako prve dimenzije – visinu i širinu kadra, oblikovali format. Ali i nutarnji odnosi pojedinih masa, odnosi planova, svijetlog i tamnog, mogli su se također iščitati iz zelenila crnogoričnog stabla što se ocrtavalo na pozadini nebeskog plavetnila.

Nezainteresiran, kako za panoramske pretenzije tako i za mikroskopska vrludanja, Pejaković u običnim, svakodnevnim motivima nalazi dostatno polazište za polazište i rješavanje imanentno slikarskih problema.

Doista, kad je čovjek sposoban uočavati čuda postojanja u takozvanim banalnostima mrtve prirode ili kuće sa stablom – naravno, i neka postojeća slika ravnopravan je poticaj kao i bilo koji drugi motiv iz zbilje (što nam dvanaest varijacija po Cézanneu zorno potvrđuje) – nepotrebno je ikonografsko izmišljanje – nikakvim fantastikama ni povijesnim patetikama tu nema mjesta. (…)

U opisanom prosedeu ne otkrivamo ništa potpuno novo. Naprotiv, bivamo svjesni odlučujuće uloge sv. (sveprisutnog) Paula Cézannea, apostola modernog slikarstva, i nekih iskustava postimpresionizma što leže u osnovi Pejakovićevih »dinamičkih ravnoteža«. Ali ako ostavimo po strani sva moguća razglabanja o anakronosti što ih je, uostalom, postmoderna učinila savršenima, preostaje nam, kao i uvijek, samo djelo. Ono predstavlja likovnu formu koju valja promotriti kao samosvojnu činjenicu, neovisno o različitim kontekstima. (…)

Ne obazirući se na kontemporalnost, nezainteresiran za aktualnosti trenutka, Mladen Pejaković je izradio slike pomalo bezvremene po značajkama. Zrcale svog tvorca, slikara u prolazu, svjesnog svekolike relativnosti: kako posjedovanja tako i mišljenja.

Nikola Albaneže, katalog izložbe, Galerija Vjekoslav Karas, Karlovac, svibanj-lipanj 2000.

Ne može se znati da li je Pejaković naslikao puno ili malo slika. Nekad se čini da je slikar samo jedne slike za kojom još traga. Sumnja rastvara polje slike koja se godinama ili do jučer činila dovršenom i Pejaković bez žaljenja briše njenu memoriju ne mareći za važnost nadnevka, kronologiju i svjedočenje mijena u slikarskoj sintaksi svoje umjetničke biografije. Preslikava je i doslikava predbacujući joj efemernost raspoloženja. Možemo žaliti za slikama koje nismo imali prilike gledati i sa zebnjom se osvrćemo nagađajući koju će sliku zadesiti ista sudbina. (…)

U Pejakovićevim slikama pamtit ćemo strukturu sustava i njegovu ritmičku metriku, moderato cantabile ili con brio, lentamente ili presto fortissimo, adagio lento, vivace, molto agitato ili appasionato. Kompozicije su oslobođene gravitacije i okupljaju je strukturni odnosi sažimanja i uzgona, rastiranja, rastvaranja i zatvaranja dubljenja i širenja, punjenja i pražnjenja. Riječ je o dinamici komplementarnog. Fasetni duktus slikanja treperi ili se kloazonira valeurskim vrijednostima. Raspoređen je silama primicanja i udaljavanja, privlačnosti i odbojnosti, osjetilnom kemijom boje koja grije ili usijava, hladi ili pothlađuje, duhovnom naravi boje koja se udaljava i izmiče, i senzualnom, koja se primiče i osvjetljava. Neizbježno je željeti čuti umjetnikovu analitičnu pronicavost na uzorku njegova vlastita slikarstva i u isto vrijeme groziti se ovisnosti o njoj. No, na sreću svakoga tko postavi tako neoprezan zahtjev, Pejaković s blagom ironijom odvuče do prozora s pogledom na krošnju nudeći okvir za sliku kao svojevrsnu metaforu o jednostavnosti odabira i neizmjerljivoj težini njegova prijevoda u entitet koji živi vlastitom strukturom.

Margarita Sveštarov Šimat, katalog izložbe, Galerija sv. Krševana, Šibenik, srpanj 2004.

Bavio se naizgled ezoteričnim temama poput »zlatnog reza« ili Ozirisova omjera, Partenonskoga pravokutnika ili zlatnog trokuta, slijedio Pitagoru, Vitruvija, Villarda de Honecourta, Fibonaccija, teoretičare perspektive itd. Sva ta želja za razumijevanjem tuđih kreativnih procesa i za nalaženjem zakonitosti nije ugušila njegovu nagonsku otvorenost i vlastitu potrebu reagiranja na znakove u prostoru i na svjetlost podneblja. Kao što je u velikim sustavima nalazio indikativne iznimke, a u pravilnostima pogreške i u strukturama devijacije i pukotine, tako je i svoje slikarstvo zasnovao na elastičnoj razmjeni načela i improvizacije, na organskoj suradnji naučenih znanja i primljenih izazova viđenoga.

Pejakovićevo slikarstvo traži poticaj u motivu, onaj prvi i udarni impuls, no potom nastavlja građenjem autonomnog znakovlja i razvijanjem temeljnog dinamizma svjetla i sjene, topline i hladnoće, obline i britkosti, mekoće i krutosti itd. Odabirući krajolike i vedute najčešće kontrastira organske oblike raslinja geometrijskim kubičnim oblicima arhitekture, postižući tako unutarnji napon i elastični raspon planova (sugestije blizine i dubine). Njegova gama iznimno je istančana, apartna i svježa, njegov potez gibak i mek, s preljevima koji ublažuju kristaličnost organizacije. Premda je u svojim slikarskim hodočastima podjednako odao počast i sjevernjačkim i južnim hrvatski prostorima, čini mi se da se njegova meditivna (valeryjevski mentalna) narav najprimjerenije izrazila u mediteranskom podneblju, posebno u prizorima iz regije Dubrovnika, a kojima je radno i životno bio upravo sudbinski vezan. Ova splitska izložba može biti i zahvalna za Pejakovićev intelektualni i intuitivni angažman na interpretaciji Dioklecijanove palače, ali ona je ponajprije pohvala Pejakovićevu slikarstvu, maloj dragocjenoj cjelini koja afirmira jedan izdvojeni, senzibilni i rafinirani likovni opus.

Tonko Maroević, katalog izložbe, Galerija Kula, Split, ožujak 2007.

Sjetio bih se inače već banalne formulacije kako je prvi stih (prvi potez, prva ideja) zapravo »dar od Boga«, to jest plod nekog izravnog nadahnuća, a da se tek za sve ostalo treba pobrinuti radom, upornošću, marnim provođenjem implicitnih i latentnih smjernica. Ne insinuirajući oko inspirativnih uporišta Pejakovićeve likovnosti, to jest oko toga u kolikoj mjeri duguje Božjoj providnosti, smatram da smijem zaključiti kako je u razradi iznimno metodičan, te kako od početnog poticaja disciplinirano nastavlja u određenom izražajnom kodu te na dobivenim premisama strukturu, sustavno gradi korpus ili univerzum. Njegovo je slikarstvo rezultat trenutačnog, čak bljeskovitog prepoznavanja motiva (»onoga vitalnoga u motivu») i misaone razrade, često i dugotrajne, kontemplativne preobrazbe primljenih svjetlosnih, kromatskih i konstruktivnih silnica odabranog predloška. U kombinatorici izravne predanosti mediju i akumuliranoga znanja o komponiranju i konstruiranju oblika dolazi do pojedinačnoga, konkretnoga rezultata, ostvarene slike. (…)

Kroz gotovo pedeset godina slikanja Pejaković se jest ponešto mijenjao, prihvaćao izazove i poticaje ambijenata u kojima je djelovao, no mnogo je jača koherencija njegovih problemskih izvorišta i stilskih opcija od bilo kakvih »oscilacija ukusa« li, horribile dictu, trendova, tendencija, pomodnih kretanja.

Zato njegove i najstarije i najnovije radove treba dovoditi u kontekst nastojanja i traženja hrvatskog slikarstva iz ranih pedesetih godina dvadesetog stoljeća (stvarnog vremena njegova formiranja) ili, još bolje, ulančati u problematiku konstruktivizma i kolorizma iz trećega i četvrtog decenija istog prošlog stoljeća (iz vremena najživljeg djelovanja njegovih izravnih učitelja i uzora). Odnosno, ako hoćete, najbolje je povezati Pejakovićeve likovne ideale s postkubističkim (i općenito sezanističkim) shvaćanjima i modelima, koji su impregnirali čitavu jednu liniju magistralnog modernizma, to jest, uputili slikarstvo prema reprodukciji i asocijativnoj nosivosti motiva, prema konstituiranju autonomnog dvodimenzionalnog prostora s aluzivnim protegama kaptirane svjetlosti, prema poimanju kadra kao mjesta primjene imanentnih zakonitosti skladanja u specifičnim regionalnim i individualnim uvjetima. (…)

Slikajući »malo i dobro«, Pejaković se približio idealu stvaranja dragocjenog ekspresivnog sažetka, svojevrsnog likovnog »talismana«. Literarno sentenciozan, i crtački skicozan, u prostoru slike, u dvodimenzionalnosti kvadrata našao je načina da sabere i sabije inače raznorodna iskustva. Transformirajući primljene emanacije zemlje i vode, zraka i vatre, poželio je uhvatiti za čuperak sretnog trenutka i atmosferu, auru što hlapi, koja uvijek izmiče, koja se ne dade ukrotiti. Ali to peto, sama kvintesencija motiva, može biti i jest upravo ono pravo što privlači naš pogled (i) Pejakovićevim slikama.

Tonko Maroević, katalog monografske izložbe u Klovićevim dvorima, 2002.