Iz tiska

Sakralna arhitektura je kao programirani satni mehanizam, programiran prema zahtjevima lokalne vjerničke zajednice. Na datume od posebnog simboličkog značaja za zajednicu koja je naručuje i koristi u prostoru nastaju svjetlosni efekti. Pritom se lokalni podaci o putu sunca na horizontu povezuju s kršćanskim kalendarom, a život jedne male vjerničke zajednice, in ultima linea, s poviješću spasenja.

Između smjerova istočnih i zapadnih zraka, ravnodnevnica i suncostaja, uz korekcije kutova mjesnih horizonata, pokazuje Pejaković, konstruiraju se ne samo tlocrti, visine i smjerovi zidova, otvori i niše na njima, već i crkveni namještaj i arhitektonska dekoracija. U toj dekoraciji nisu upisane samo molitve i nekakvi opći simboli, petlje ili pleteri, već često i podaci od bitne važnosti za recipijenta. Paradigmatski primjeri su dva reljefa iz splitske krstionice, s likom kralja i pentagramom, i Baščanska ploča. O njima autor daje detaljni sud, baziran na teorijskoj, interpretacijskoj i povijesnoj analizi, pokazujući kako su motivi iz hrvatske povjesnice bili prevođeni na univerzalni kršćanski simbolički jezik.

U predzadnjem poglavlju djela, koje će sigurno biti predmet nekih budućih rasprava, autor se bavi urbanističkom i arhitektonskom semiotikom njemu emotivno i životno bliskog Grada pod Srđem. Kao što je stare splitske crkve nepoznati mjernik ubicirao prema zrakama sunca na Dan sv. Duje, a neke od onih zadarskih prema izlazima i zalazima sunca na Dan sv. Donata, Pejaković pokazuje da je i velik dio stare sačuvane dubrovačke arhitekture »u znaku zrake sv.Vlaha«.

Ivana Prijatelj Pavičić, Slobodna Dalmacija, 4. 3. 1997.

U kontekstu dosad postavljenih teza o starohrvatskoj arhitektonskoj baštini i geneze povijesno-teorijske misli od Eitelbergera, Strzygovskog i Dyggvea do Karamana, Preloga, Petricciolija i Marasovića, ta su istraživanja velik otklon. To je očito u strukturalističkom metodološkom pristupu, koji Pejaković zasniva na tumačenju o odlučujućem udjelu sadržajnih, odnosno funkcionalnih činilaca u nastajanju pojedinih prostornih struktura, odnosno primjeni specifične metode interpretacije trojne cjeline znaka, značenja i njihove strukture. Obilježuje ga i prilično oštro intoniran kritički odnos prema istraživanjima prethodnika, koji su s više ili manje uspjeha nastojali iščitati šifrirane poruke istoga prostornog govora. Model interpretacije su primjeri poput crkve Sv. Križa u Ninu, Sv. Trojica u Zadru i Sv. Juraj u Ravanjskoj, izabrani po svojim tipološko-klasifikacijskim osobitostima. Svojevrsnim eksperimentalnim postupkom geometrijskog de-komponiranja i aritmetičke dekonstrukcije, Pejaković rekonstruira predromanički komunikacijski sustav, objašnjavajući kako su od antike preuzeti arhetipovi postali nosiocima novoga smisla. Taj je smisao ustanovljen predznanstvenim, ali zato ne i manje vještim poretkom metafizičkog sustava, a supstancijalnost tektonike najmanjih katedrala na svijetu rezultat je jedinstva oblika, prostora i njihove opne. Kombinacijom analize i sinteze nastoji se u Omjerima i znakovima proniknuti zakonitost geometrije kruga, trokuta, kvadrata i njihovih složenijih formi, odnosno simboličko-mističnih mjerila brojeva. Tako saznajemo da je konstrukcija peterokuta zapravo pomoću kvadrata upisana kružnica, koja je u doba predromanike bila jedan od omiljenih iracionalnih formata, te niz drugih podataka o prvobitnim kozmogonijskim značenjima arhitekture, determinanta kojih je specifično poimanje vremena kao dihotomije stalnosti i promjene. Koordinirajući apstraktne ideje, svjetlost je njihova kompozicijsko-konstruktivna i ujedno dematerijalizirajuća emanacija, koja je razlog i svih samo naizgled primitivnih nepravilnosti oblika. Drugim riječima, nastoji se dokazati kako izabrani primjeri crkava zapravo pripadaju vrlo preciznom svjetlomjernom instrumentariju za registriranje zadanih religioznovremenskih mijena, samo prividno kaotičnih oblika u kojima iščitavamo bogatstvo simbola i slojeva metajezika.

Jasna Galjer, Vijenac, 27. 3. 1997.

Iako je Mladen Pejaković − rijetkom lucidnošću teza u svojim kombinatoričkim interdisciplinarnim istraživanjima na području starohrvatske sakralne arhitekture, kao i osebujnošću pisma kojim čitatelja vodi kroz labirint misli vremena kako bi nam otkrio »glas umjetnine« (izraz je autorov) − već i prije ispisivao djela (Broj iz svjetlosti, 1978.; Starohrvatska sakralna arhitektura, 1982.; Le pietre e il sole, 1989.) što su na uistinu intrigantan način širila granice spoznaja o »starima« (izraz je autorov), ipak nema dvojbe da je opsežna knjiga »eseja iz starije hrvatske umjetnosti« pod naslovom Omjeri i znakovi kruna ne samo njegova dosadašnjeg rada, nego ujedno i cjelokupnoga promišljanja jedne istodobno i tako tvarne i tako ezoterične građe.

»Ima li smisla raspravljati o umjetninama?« − pita se autor, pa odgovara: »Ima, kad je to pokušaj da se razumijevanjem proširi prvotni doživljaj i prikaže koji sustav partiture usmjerava pokrete slušača. Razumijevanje, iako se često misli protivno, ne gasi žar izvornoga dodira s djelom, nego mu zadatak sliči, slikovito govoreći, povećalu urara koji osjetljivim prstima nauljuje jedan fino ustrojeni mehanizam.« I još jedna rečenica koja prokazuje samu bit Pejakovićeva pisanja: »Analize demonstriraju na kojim se mjestima i kojim sredstvima neke poteškoće preobražavaju u estetički beskraj.«

Tom, dakle, »estetičkom beskraju«, što ga kriju prostori najranije Hrvatske, posvetio je Mladen Pejaković napor i pronicavost znanstvenika, mislioca i pisca, koji tu i takvu Hrvatsku promišlja integralno. Od zadarske i splitske Svete Trojice, Nina, vrela Cetine, Malog Iža i Bijaća do Rižinica, Krka, Ravanjske, Solina i, dakako, Dubrovnika. I sve s podsjećanjem na Schopenhauerov savjet koji kaže da pred umjetninu treba stati kao pred vladara i čekati da nas on prvi oslovi, da ne bismo čuli samo vlastiti glas. Ono što nam se u umjetnini čini na prvi pogled kao neobičnost (primjerice pozornost benediktinaca glagoljaša posvećena putu što ga prevaljuje sunce) nije neobičnost, nego nužnost. Jednako tako strukovna stega (u predromanici primjerice) nije stega struke, nego »duhovitu znalcu povod za dovitljivo rješenje, za nov oblik za inačicu«.

Završni tekst pod naslovom Mjeriti, gdje se esejizira o temi mjere, jedan je od najljepših u povijesti hrvatske esejistike i niti jedna buduća antologija hrvatskoga eseja neće moći biti puštena u tisak bez toga teksta.

U svekolikoj književnoj produkciji u Republici Hrvatskoj tijekom 1996. godine nećemo naći ukoričeno bogatstvo uma iskazano oduhovljenošću rečenice same koje bi bilo ravno ovome u knjizi Mladena Pejakovića Omjeri i znakovi, u izdanju Matice hrvatske u Dubrovniku, što je i opet rječit dokaz da je intelektualna Hrvatska jedna i nedjeljiva, a najmanje pak izdvojiva jedino na jednome mjestu.

Ocjenjivački sud: Slavko Mihalić (predsjednik), Zlatko Crnković, Nedjeljko Fabrio, Živana Morić i Krešimir Nemec.

Obrazloženje Vjesnikove nagrade »Goran« za 1996. za djelo Omjeri i znakovi, Vjesnik, 29. 5. 1997.

U svojim prethodnim knjigama Broj iz svjetlosti (1978), Starohrvatska sakralna arhitektura (1981), Le pietre e il sole (1989), Mladen Pejaković utemeljio je te zatim i zorno, na konkretnom arhitekturnom materijalu, pokazao kako funkcionira ono što je od samog začetka definirao kao geometriju svetog, u mrežu egzaktnih, mjerljivih brojeva i vidljivih znakova uključivši i element svjetlosti, odnosno njene zrake kao parametar koji i fizički i meta-fizički određuje sve brojčane i prostorne suodnose. Otkrio je tako red u prividnom neredu, više znanje u naizglednoj neukosti, pravilnost u nezgrapnosti, vrhunsku upućenost ondje gdje se sve do tada, u kontekstu postojećih teza o starohrvatskoj arhitektonskoj baštini i povijesno-teorijskom promišljanju o njoj, govorilo i pisalo samo kao o simpatičnoj nevještosti naših starih meštara.

Knjiga Omjeri i znakovi (1996) nastavak je tih istraživanja; summa je Pejakovićevih pogleda koji se sada s predromaničke hrvatske arhitekture šire i na renesansnu, ali i na slikarstvo, jednako kao i na predmete uporabne umjetnosti i umjetničkog zanata. Ostajući i dalje afektivan u pristupu problemu, što njegovu diskursu daje stilističke vrijednosti književnog teksta, Mladen Pejaković u ovoj svojoj knjizi još je samouvjereniji u interpretaciji svih onih opipljivih i neopipljivih čimbenika bitnih u nastajanju pojedinih prostornih struktura i oblika; stvara još veći otklon prema uvriježenom gledanju, ostajući tako i dalje izdvojen, pa i osamljen, počesto i neshvaćen u svom raz/otkrivanju znaka, mjere i značenja, unutar čvrstog sustava koji geometrijski de-komponira i aritmetički analizira u ime sinteze. Posebno se to ogleda u onom dijelu ove knjige u kojem se Pejaković bavi Dubrovnikom kao idealnim uzorkom grada-gnomona u kojemu su svi prostorno-arhitekturni odnosi podređeni zraci sv. Vlaha vještinom koja sav uobličeni prostor grada upućenima podastire kao svjetlopisni kalendar festoznih trenutaka ljudske godine, koja sve svoje dane i poslove, ne zanemarujući čovjeka, podređuje svetom i određuje njime.

Luko Paljetak, Vijenac, 2. 10. 1997.

Svoju će knjigu autor završiti esejom »Mjeriti«. Prethodno je nastojao, na pet stotina stranica, slijedeći i otkrivajući mjerenja starih hrvatskih majstora, kojih su posljedica umjetnine kojima se divimo danas (dijelom i više no ranije zahvaljujući Pejakoviću koji je uspio razotkriti skrovitosti njihovih mjera i razloge za njih), pokazati današnjima što ih to čini neponovljivim i neprolazno lijepim. Reći će »Mjerenje često dovodi na rub gdje počinje nemjerljivo, neizmjerno. Mjereći, mi se uvijek nalazimo pred beskrajem« te otuda postaviti i posljednje pitanje ove knjige-umjetnine: kako izmjeriti Najveće Biće?

Odgovor je potpunoma u duhu onoga što je u knjizi istraživao, što mu se iz preplitanja omjera, znakova i svjetlosti rastvaralo: »Ovu veliku zagonetku riješio je sam Bog tako što se milostivo podvostručio u svom Sinu i poslao ga među nas da ga izmjerimo čitavim svojim životom – nasljedovanjem u skromnosti.« A Pejaković, pak, zapravo u mediju knjige nasljeđuje stare hrvatske graditelje, mjernike, umjetnike.

Knjigom koja je i sama lijepi predmet odgonetava još jedan djelić neiscrpne ljepote njihovih crkvi.

Željko Kliment, Vjesnik, 13. 11. 1997.

Knjiga Zlatni rez spada u teorijsku građu; specifično ciljanu stručnu znanstvenu literaturu. Ona spada i u jedinstveno izdanje kakvih zbog cjelovitosti obrade, »iskoristivosti« teme do posljednjeg atoma, nema ni u svijetu. Intelektualni projekt, mogući potencijal za izvoz domaće kulturno-znanstvene pameti u svijet. Uz pretpostavku da tekst bude preveden na engleski jezik kao i da primjeri iz hrvatske umjetničke baštine budu osnova za propitivanje idealnog proporcionalnog odnosa oblika u slikarstvu, kiparstvu ili arhitekturi. Dakle, strpljivo i predano, zamornim putem matematičke neoborivosti, a ne prečicom emocija, Pejaković je u knjizi matematički, geometrijom i aritmetikom, crtežom, šestarom, trokutom... na primjerima svjetske antologije kulture, dijagnosticirao zlatni rez – nevidljive omjere sklada (ili nesklada) likovnog djela.

Marina Baričević, Novi list, 4. 2. 2001.

Ne čudi što je ova knjiga nedugo nakon štampanja vrlo visoko rangirana u krugu znanstvene literature. Jedinstveno izdanje sumira saznanja o »zlatnom rezu« tijekom povijesti civilizacije – u skulpturi, slikarstvu, crtežu. Jednako i u graditeljstvu i drugim prostornim rješenjima gdje je studija proporcija i omjera imala odlučujućeg utjecaja na filozofiju prostora, na ritam ravnoteže u kojem je svaki odnos »mjera i broj«.

Razvrstavajući djela u strukturi znakova, kojima zapravo umjetnost govori u prostoru, Pejaković izdvaja »zlatni rez»; astronomski uvjet u organskom prostoru, realitet svakog savršenstva. Red i proporcije uvodi u temeljni omjer, onaj koji nadmašuje slučaj i postaje zakonitost umjetničkog uzora. Pejaković svekoliku umjetnost tumači kroz takav, primjereni model božanskog. Granice modernog i nemodernog u tome su vrlo mekane, navodi on, jer »modernost počinje s Altamirom«.

U kompozicijama umjetničkih djela njegovu pažnju zaokuplja problem broja i položaja u prostoru. Međutim Mladen Pejaković se znatno udaljava od standardne definicije »zlatnog reza« koja znači: »Geometrijsku proporciju ili razmjer koji zadanu dužinu dijeli tako da se njen manji odsječak odnosi prema većem kao što se ovaj veći odnosi prema cijeloj dužini.« Pokazuje kako se u svim umjetničkim djelima i arhitektonskim ostvarenjima skriva fenomen »stroge strukture«, razlog mjere i »božanskog svjetla«. Među prvima je tumačio principe po kojima »svemir doista svijetli čudesnim efektom« jednako u velebnom hramu i starohrvatskoj crkvici – najmanjoj katedrali na svijetu.

Gordana Benić, Slobodna Dalmacija, 13. 3. 2001.

Kameni oblutak zatočen u prozirnom »Kvadru« – jedna je od najljepših hrvatskih skulptura uopće! Upravo zato što sliči onim milijunima godina starim skarabejima zarobljenima u krutosti jantara − skulptura slikara i pisca Mladena Pejakovića postigla je oblikovno savršenstvo, dosegnuvši tako (i) čarobnu stvaralačku moć prirode. A to su uspjeli doista rijetki.

Marina Tenžera, Vjesnik, 11. 4. 2002.

Neće jedna nagrada pa ni najvišeg znanstvenog autoriteta (HAZU) odgovoriti na pitanje slojevite uloge koju Mladen Pejaković (rođen 1928. u Petrinji) ima u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, kulturi i znanosti. Slikar, scenograf, tvorac brojnih muzejskih i galerijskih stalnih i povremenih postava, kipar, scenarist, pisac, autor brojnih TV filmova, pedagog, projektant interijera, dekoracija, režiser... živi u sredini koja je već poodavno postavila krive kriterije uspješnosti i uvažavanja.

Apostrofirajući nagradu koja ističe »osobno i trajno« značenje Pejakovićevih prinosa, može se postaviti pitanje o umjetniku i znanstveniku koji je mogao zanemariti poslovične staze i predvidljive pristupe kulturnoj baštini i koji je u ime jasnoće interpretacije mogao dovesti u pitanje poznate i uvriježene istine. Bilo kako bilo, njegova pozicija stvara od njega neobično zanimljivu figuru hrvatske kulture u cjelini.

Ali ne treba na ovom mjestu biti nejasan jer je to protivno naravi Pejakovićeva pristupa. Smatrajući da dubina i jasnoća moraju ići zajedno i da ih na to obavezuje zadaća onoga koji je pronašao put, mudrost njegove jednostavnosti i dubina njegove »površnosti« morala se prvo uhvatiti u koštac s pojmovnikom. Radeći svojevrsne inverzije i diverzije znanih istina te slikarskim djelom i ukupnošću svojih drugih i raznorodnih interesa svojim je primjerom ilustrirao ono što sve više danas, zovemo emocionalnom inteligencijom.

Svaka knjiga Mladena Pejakovića (Broj iz svjetlosti, 1978.; Starohrvatska sakralna arhitektura, 1982. i 1988.; Omjeri i znakovi, 1996.; Zlatni rez, 2000.) predstavljala je prvorazredni kulturni i izdavački događaj. Primjerice Broj iz svjetlosti posve je novo čitanje starohrvatskih crkvica i dokazivanje da je centar svijeta tamo gdje je Sunce, a ne Vladar. I dok smo mi govorili o perifernosti i slaboj materijalnoj moći sredine koja je u malim i čednim crkvicama ostavila dokaze svoje velike vjere i još većeg siromaštva, malešnim građevinama tražili »sedmo koljeno« nekog velikog Carstva i Centra, i u svakom prepletu gledali »langobardski« a u svakoj kupoli »bizantski« prst, Pejaković je sve »istine« o siromaštvu i nespretnosti pretvorio u traganje za izvornom motivacijom graditelja i građevine kao autonomnog bića kojega mori samo žeđ za suncem i broj iz svjetlosti. I sve se zaslugom Pejakovića pretvorilo u ingenioznost graditelja dimenzijama malih i skromnih, ali invencijom i simboličkim značenjima velikih građevina. Primjerice, u »najmanjoj katedrali na svijetu« tj. Sv. Križu u Ninu otkrio je monumentalnost maloga mjerila, a u detaljima i cjelini (tlocrtu) građevine otkrivao jasne znakove štovanja blagdana i svetaca. A u kružnoj, kvadratnoj ili višekutnoj osnovici Pejaković nije gledao mehaničke generatore forme nego simboličke sadržaje. Ta su nova saznanja Nin učinila dostojnim Rima onako kako i misa u pustopoljini biva jednakom onoj u Vatikanu. U tom rasvjetljavanju duboke polutame prošlih vremena anonimnosti, skromnosti ali vjere i inventivnosti, Pejaković otkriva principe života jedne građevine poštujući trude i napore drugih tumača obzirno ispravljajući poneku njihovu kao i vlastitu zabludu.

Pa i posljednja knjiga Zlatni rez može se smatrati kruništem njegovih istraživanja. Uvažavajući mnogostruke pristupe likovnom djelu ova knjiga govori da u potkoži svakog stvorenog djela leži razložna struktura koja predmnijeva jasne i određene postupke. Potraga za strukturom, za rasporedom elementa, za sintetičkim i antitetičnim suglasjima, harmonijskim i kompozicijskim načelima, odnosima između reda i slučaja predstavlja »poslušnost koju inteligencija metode dovodi iz nejasne želje u svojevrsni zaključak« (Pejaković). Mogli bismo reći da je forma za Pejakovića samo razvoj stanovitog čuđenja i, dakako, metodička razrada te začuđenosti − koja se, poput kupole šibenske katedrale − da lijepo razložiti. Na brojnim primjerima likovnih djela iz prošlosti i sadašnjosti, ali i primjerima iz organičkog prirodnoga svijeta izvršio je svojevrsnu sistematizaciju kadra, formata, ploha, proporcija... Razlažući likovne elemente, raspravljajući o aritmetičkim i geometrijskim značajkama u analizama likovnih djela (slika, skulptura, reljefa, arhitektura, crteža, predmeta, minijatura i inicijala) autor je poradio i na svojevrsnoj abecedi temeljne likovne pismenosti (zlatni rez, auron, biauron... pitanje ravnoteže, sklada, formata, proporcija i sl.) i prividno zamršene slučajeve rješavao jednostavnošću i jasnoćom uplićući čitača-gledatelja u najsloženije tvrdnje i postavke. Pritom je citirao brojne autoritete koji su o skladu, kanonu, proporcijama i ljepoti imali što reći (Alberti, Leonardo, Pascal, Pacioli, Venturi, Wittkower i drugi). A znanja od astroarheologije, matematike i ezoterije do moderne znanosti vodila su k cilju u kojemu su tvrdnje trebale biti kao i izgovorene rečenice; smislene i cjelovite.

Osjećajna i analitička narav njegove kulture zagovarala je gotovo bogobojazni pristup umjetničkom djelu − »onako kako se pristupa nekom kralju očekujući da nas on prvi oslovi« (Schopenhauer). Pravda za ovog čovjeka, slikara i znanstvenika, eto, polako dolazi, i ovaj zanimljivi lik hrvatske kulture morao je otrpjeti, uz sva divljenja i uvažavanja, i blagu ravnodušnost koja je pratila njegove napore. Neobilježeno rutinom, idući za znatiželjom koja je sa sobom vodila znanje, svoju sposobnost slušanja da »prokuži« i potom istumači svijet oblika nije nikada smatrao skromnošću nego metodom. Pritom mi se Pejaković pokatkada učinio nekim Svevidom!

Uznemirio je i ne hoteći neuralgijski problem hrvatske kulture koja je od popisivača i mjernika stvarala znanstvenike, a od pjesnika izgubljene budale.

Ive Šimat Banov, Jutarnji list, 11. 5. 2002.

Mladen Pejaković građevinu je doživljavao kao osvojeno mjesto. Ako bismo taj stav iskoristili za interpretaciju njegovih vrhunski promišljenih izložbenih postava, tada jedino možemo zaključiti da je muzejske i galerijske zgrade »osvajao« iznimnom promišljenošću, posvećen umjetničkom djelu i njegovu (privremenom ili trajnom) suživotu s prostorom.

Sandra Križić Roban, Vjesnik, 21. 2. 2005.

Kao pisac i pedagog on se mogao osloniti na svoj minuli rad, na brojne postavljene izložbe i uređene (javne, često hotelske) ambijente, na sređene muzejske zbirke i monografske obrade kolega. U svemu čime se bavio odmjeravao je i vrednovao, kaptirao imanentne relacije između dijelova i uspostavljao hijerarhiju između cjelina. Prije svega se smio pozivati na individualni senzibilitet, na osjećaj i doživljaj oblika i boje, crte i plohe. U svoje slike unosio je mjeru i zanos istodobno, upravo brakovski razumom je kontrolirao emociju, a emocijom je korigirao ograničenja razuma. Šestar i trokut nisu priječili da mu kadrovi zatrepere nježnošću fakture, stroga kompozicija površine bila je tek premisa za postavljanje kromatskih čestica po kojima će živnuti akordi i melodije intuitivnog poretka.

U temeljima je Pejakovićeva promišljanja ikonosfere gotovo leonardovska metoda. Ne slučajno se kao esejist učestalo pozivao na Valéryja, a još manje je neobično da je kao likovnjak slijedio sezanovska načela čvrste organizacije i nježne modulacije epiderme. Uz velike i uzore njegovao je neobično prisan, suputnički i čak pobratimski odnos s umjetnicima iz dubrovačkoga ili zagrebačkoga kruga. Svojom inteligencijom i motiviranošću založio se za bolje shvaćanje Dulčićeva i Ružićeva prinosa, a svojim kritičkim angažmanom nastojao je pomoći afirmaciji niza drugih autora. Kao rijetko koji umjetnik znao se veseliti, čak oduševljavati tuđim postignućima, no isto tako nije mogao kriti nedostatak afiniteta neke granične ili već izvan-likovne pojave.

Tonko Maroević, Vjesnik, 28. 2. 2005.