Bogdan Žižić

Solsticij i ekvinocij u Splitu

Sjedim pred kavanom Luxor, na splitskom Peristilu prepunom sunca. Uskoro će podne. Na prostranom trgu ni žive duše. Doba bez turizma. Nigdje jata sitnih Japanaca kojima će ostarjeli splitski vodiči, što vonjaju po naftalinu, pola stoljeća poslije, na lošem engleskom, izvikivati fraze o veličanstvenoj prošlosti Palače i njezinih spomenika. Pomalo se dosađujući, po pločniku drevnog, pustog Peristila gledam sjene starorimskih stupova. Sporo, gotovo neopazice, one klize prema sjeveru. Tada, s nepunih osamnaest godina, o Palači, njezinoj strukturi, smislu i značenjima, nisam znao gotovo ništa.

Pola stoljeća poslije, za svakog solsticija i ekvinocija, dolazit ću nekoliko godina uzastopce iz Zagreba na taj isti Peristil, sa svojim nezaboravnim prijateljem Mladenom Pejakovićem. O ekvinocijima i solsticijima običava se govoriti kao o datumima, kad na moru polude nevere i lebićade. A Mladena i mene uvijek je tih dana u Splitu dočekivao blistavo vedar dan!

Zatim bismo obojica, s filmskim snimateljima Enesom Midžićem ili Andrijom Pivčevićem i fotografom Goranom Vranićem, na marjanskom Vidikovcu, praćeni neprestanim lavežom psa s tamošnjeg zapuštenog židovskog groblja, čekali da se iza mosorske kamene gromade pojavi sunce i prospe svoje mekano, jutarnje svjetlo na grad i Palaču. Potom bismo sišli u grad. Snimali smo po Mladenovim uputama detalje Dioklecijanova zdanja. I onda na Peristilu čekali podne, kako bismo uhvatili trenutak kad se sjene antičkog stupovlja, svaki put nepogrešivo poklope s Mladenovim pretpostavkama i proračunima. Snimivši to na nekoliko načina, i po običaju nazdravivši jedan drugome, pod tendom kavane Luxor ispili bismo neko piće, kako bi nam bolje prijali prženi gavuni s blitvom, u sumračnoj konobi nedaleko od crkve Svetog Frane.

Mladenov i moj postumno dovršen film o istraživanjima u Dioklecijanovoj palači, prikazan je prvotno na improviziranom platnu u Etnografskom muzeju, u srcu same Palače. Bio sam tamo. Ali rana je bila svježa i nisam mogao gledati projekciju. Izišavši, lutao sam uskim uličicama, dok se na gradom spuštala »ta divna splitska noć!«. Zatim sam se vratio do Muzeja. Na njegovu izlazu, tik uz samu carevu šetnicu, sa zadovoljstvom sam vidio izraze lica Splićana, koji kao da se nakon Mladenovih otkrićá pitaju je li to ista Palača za koju su, poznavajući je od najranijeg djetinjstva, kako jedva prije jedva sat i pol mislili kako sve znaju o njoj.

Dok ovo pišem, Mladen me gleda s fotografije nad radnim stolom. Bio je bio prije svega slikar. Uvjeren sam kako se njegova rafiniranog slikarstva ne bi postidio ni obožavani mu majstor iz Aixa. Bio je Mladen i duša grupe osebujnih pojedinaca, začete još u zagrebačkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti (Soni Jakić, Pajo Štalter, Riba Lončarić, i drugi). Ta skupina nije težila pojavljivanju u medijima ili oglašavanju manifestima, pa stoga nije bila dovoljno prepoznata, niti će biti dostojno zabilježena u hrvatskim likovnim povjesnicama. Zaobići ću sad i nepravdu o prešućenim nenadmašnim Mladenovim radovima na uređenju interijera i izložbenih postava; o zatajenim znanstvenim djelima o fenomenima likovnosti; o nizu njegovih izvrsnih monografija o likovnim umjetnicima, itd.

Na žalost, iako sam ga poznavao, bliže i dublje Mladena sam upoznao tek u posljednjih desetak godina njegova životnog puta. Tada smo zajedno realizirali filmove o Kosti Angeli Radovaniju, o Anti Jakiću-Soniju, o Ružićevoj donaciji Slavonskom Brodu (»Ružičnjak u tvrđavi« – Mladenov naslov). Bili smo i dio društvanca koje su uz nas dvojicu činili Dalibor Parać, Ante Kuduz, Zlatko Keser, i još pokoji dokonjak s Akademije. Sastajali smo se u Paraćevu atelijeru ili u bifeu u akademijinom dvorištu.

Nezaboravni Mladen, čovjek od svjetlosti, danas je sjena. Zajedno sa sjenama antičkog stupovlja, ona svakog sunčanog dana klizi Peristilom.