Ive Šimat Banov

Slikar samo jedne slike

Mladen Pejaković nije naslikao mnogo slika. Razlog? Uz sva druga zvanja i zanimanja, dugo je radio jednu sliku. Ali brojnost se stvorenih djela ni njemu ni nama nije činila presudnim. Uostalom, »ne može se znati je li Pejaković naslikao puno ili malo slika« kaže Margarita Sveštarovi Šimat (katalog izložbe slika Mladena Pejakovića u Galeriji Svetog Krševana u Šibeniku, 9. – 30. 7. 2004.). U potrazi za oblikom punom graditeljskih solidnosti ali i senzitivnih i optičkih drhtaja, nesumnjivo, njegova strpljiva gradnja, promišljanje kako od gledanih motiva načiniti slikarstvo, činili su ga slikarom jedne slike. Na jednom će mjestu pojačati crtež i granice motiva, na drugom će svjetlom omekšati strukturu nanesene boje ističući osjetljivost mrljom građena oblika. Oslanjajući se na pouzdane i dobre primjere iz povijesti umjetnosti (Cézanne, geometrijska i lirska koloristička iskustva početka 20. stoljeća), njegov slikarski opus krasi graditeljska solidnost, ali i nježnost poetskih lica. Sklad, ravnoteža, suglasje među oblicima… ali i »meka« lirska svojstva slike uspjela su dovesti u ravnotežu analitičnost i osjećajnost. U relativno slikarski skromnim okvirima, postavljeni su najviši ciljevi; naime, da se u malom formatu, ili »beznačajnom« motivu, potraži i dosegne harmonija Svemira. Smatrajući da u svemu postoji jasna struktura i pravilnost, »revolucije« su (mu) ležali u nekoj mrtvoj prirodi na stolu (Cézanne, Junek, Mattisse…).

Nevelik slikarski opus resi graditeljska solidnost. Ali to je osjećaj meke solidnosti proizašle iz uvjerenja da emocija i geometrija, osjećaj i strogost nisu protivnici. Uvjeren da svaki oblik života (koliko god nestalan ili izvana kaotičan), živi po svojoj unutrašnjoj pravilnosti i ustroju, znao je u slici spojiti i intuiciju ili poetsku slutnju s mjerom i analizom. Kao što svaka slika ili napisana rečenica mora biti smislena i cjelovita, potez na slici mora značiti ono što i dobrom jeziku znači gramatika.

Na malo kojem sam primjeru kao na njegovoj slici (u novije vrijeme) vidio kako se »hladnoća« slikarskih graditeljskih principa toliko nježno privija uz emotivni i poetski osjećaj gubeći onu teorijsku nedodirljivost kojoj je uvijek izgovor neko idealno stanje. »Zar je znanost otkriti strukturu Cézanneove slike i njegova shvaćanja slikarstva?!« – pitao se Mladen Pejaković. To je poticaj. Nikada rješenje. U osjećajnim temeljima analize, znao je i u svojem slikarstvu svaku i najmalešniju stvar dovesti u svezu s Apsolutnim. Poštujući i poznavajući tradiciju slikarstva može se slobodno reći da je Mladen »utopio« svoj izraz u izraze drugih i u najbolje iskustvo (geometrijsko i kolorističko), ali je malo koja baština dobila ovako jasno strukturiranu i poetsku samosvijest pojedinačnog traga.

Reći da je njegovo slikarsko djelo puki odraz znanih teorija bilo bi – dakako – netočno! Nema teorije koja mu nije dolazila iz života, iz prirode, iz pomna gledanja svijeta. On zna da se do cilja može doći i malenom šumskom stazom, a uz to uz cvrkut ptica i žuborenje potoka. Stoga za njega nema ničeg bez ljudskoga koraka. Uz to, znao je da je sve sa svime u svezi i da sve sa svime mjeri. Stoga se i njegovo slikarstvo doima kao zgušnjavanje mnogih kaotičnih opažanja; kao destilacija smisla u slici u kojoj ne vladaju opisi i gdje je težnja k graditeljskoj solidnosti i jednostavnosti očita. Stvarajući kolorističku strukturu koja traži suglasje s drugim koloristički stvorenim oblicima dao je svojoj slici bez idealnoga starateljstva forme već spomenuti osjećaj solidnosti. A nastojeći zadržati u slici i graditeljski i poetski temelj, strukturalnu i lirsku korespondenciju sa svijetom, nastojao je i da kist »ne odražava samo njegov slikarski osjećaj« nego da bude »uronjen u analizu«, te da uz to pretapanjima, ulaženjem jedne strukture u drugu »podjednako oživljuje sve dijelove slike«, kao i da gledani, slikani motiv obrađuje u raznim rasvjetama. A u preobražajima slikarske materije dosegnuo je »dinamičku ravnotežu« (Nikola Albaneže, Katalog izložbe u Gradskom muzeju Karlovca, 4. 5. – 4. 6. 2000.). Ali sklad, ravnoteža i suglasje bili su i ostali njegovi ciljevi. Pritom je njegova slikarska strogost gradnje (pa i skrupuloznost) bila staza prema lirskom svojstvu slike.

Nesumnjivo, Mladen Pejaković je pridonosio intelegenciji slikarstva koje ne širi, niti sitničavo secira problem, ne otkriva novo nego uvijek iznova propituje odnos oblika života i oblika slikarstva. Produbljuje problem. Stoga mi se čini rijetkim glasnikom osjećajnoga reda, prirodnih zakona odnjegovanih u slikarstvu; glasnikom nesigurne geometrije koja se ručno ispisuje ali je jasna i oku i duhu. Postojana. Stara koliko i nova.

Neko vrijeme (60-ih) radi svoje pravokutne ili kvadratične objekte i u njih umeće, postavlja i raspoređuje elemente-oblutke oslobađajući ih sile teže. Raspoređeni u međusobnim točno odmjerenim razmacima oni »plove« u granicama zadana kadra i formata, kupaju se u svjetlosti unutrašnje viskozne mase. Tu je vidljiv Pejakovićev odnos prema formatu, zadanome okviru kao i rasporedu elemenata unutar njega. Tu dolazi do izražaja Pejakovićeva poetska mekoća ali i britka analitička i istraživačka narav koja će se poslije potvrditi u brojnim analizama graditeljstva i likovnih djela iz starije i novije povijesti umjetnosti.

Skupljajući oblutke na morskim obalama, nalazeći u njima djelo savršenstva kojemu gotovo ne treba nikakva intervencija, cijeneći svojstva nježnih nijansi i prosijavanja boja, kao i jednostavno bogatstvo oblika, on u svoje objekte stavlja ne samo kamene, nego i oblike od staklene ili plastične tvari, intervenirajući na njima bojom. A postavljajući oblutke u stanovite odnose, koristi svojstva prozirnosti materije, efekte oceanskih dubina kakve je u staklu mogao dati i sjajni Raoul Goldoni. Bjelkasto mliječni, modrikasti, crveni ili žućkasti kamenčići plove u »kavezu« zajedno s umjetnim smolama i poliesterskim oblucima. (Zarobljeni oblici, Okomiti kvadar, Objekt).

Mladen Pejaković je radio i u keramici u kojoj je puni i obli oblik sjedinio i pomirio s utilitarnošću oblika (Žena s cvijetom, Djevojka, Vitka, Nosačica Glava I, II i III, Mornar). Pisac, pedagog, scenograf, autor animiranih filmova, izložbenih i muzejskih stalnih postava, za Svjetsku je izložbu u Montrealu 1972. godine realizirao je skulpturu velikih dimenzija – svojevrsnu izvedenicu od poliedara s osam identičnih elemenata.

U Pismima slikarskom potomstvu Petrarka naglašava nužnost blizine s prirodom. Šetnja ulicom, šumskom stazom, pogled na stablo ili cvijet, Mladenu Pejakoviću bili su jednako vrijedni kao i prebiranje po knjigama najbogatije knjižnice. Istinitost svojih tvrdnji provjeravao je u znanjima svijeta, ali i svakodnevnim mjerama ljudskoga koraka, rasta i disanja.

Slikar i čovjek jake osjećajnosti i jednako jakih spoznaja pridružuje se pomnim duhovima koji nikada nisu svrnuli pogled od prirode. U prividno malenim, nevažnim i svakodnevnim stvarima Pejaković je znao pronaći, potom i rasplesti najveće i najzamršenije probleme. A upleten u tolika znanja, problemi umjetnosti i problemi života za njega su ostali jednakima.

Gledajući Maledna Pejakovića na raznovrsnim zadaćama, (u)činilo mi se da zažareni ali i temeljiti, ustrajan i strpljivi čovjek nije pronalazio svjetlo nego da je svjetlo, dok je radio, njega pronalazilo. Rubriku za čudesno koju je na zemlji otvorio, vjerojatno je dovršio tamo gdje je On sada. Tamo gdje su znanje i milost Jedno.

Kao rijetko koji duh nastojao je dovesti u svezu analitički i osjećajni tip kulture uznemirujući istodobno i neuralgijski problem hrvatske (ne)kulture koja je od mjernika stvarala znanstvenike, a od pjesnika izgubljene budale. Ižmikan od svakodnevnice, zaglušen od urlika o pravom i krivom, zaslužnom i prezrenom, ljubav za skromne crkvice slobodnih oblika za malene dokaze velikih čuda bijaše preslikom njegove naravi…

Mudri čovjek erudicijske temeljitosti… idući za suncem, poznavajući najzamršenije mjere, nastojao je ipak sve izbrojiti na prste jedne ruke objašnjavajući istim žarom i znanstveniku i djetetu (pa i meni davno, još kao neupućenom studentu) složene tajne koje je priveo jednostavnosti. Njemu je bilo do života, a ne do definicija. To je bila mudrost njegove jednostavnosti; dubina njegove površnosti. Ne tvrdimo da je uvijek dosegnuo do dna spoznaje i da je svakim naginjanjem nad duboke zdence dotaknuo i njihovo dno. On je i u dubinu bacao i kamenčiće osluškujući zvukove svojih čežnji…

U njegovim je rukama spavala svjetlost, u njegovim se riječima gnijezdila strpljivost, u njegovim razgovorima i raspravama stanovala je korektnost i uljudnost. Bio je čovjek koji je poštivao tuđi rad i divio se i radovao raznolikostima. Bio je duh koji je s razlikama uspostavljao most razgovora otvarajući pritom mogućnosti da promijeni i svoje mišljenje. Izbjegavajući rutinu, idući za znatiželjom koja je za sobom vodila znanje, doživljavajući svijet kao čudo Božje, nagovijestio je vrijeme osjećajnoga reda. I to puno prije »otkrića« bića s emocionalnom inteligencijom.